Make your day different

Logo Cover

Sandra Njavro: Kako sam nakon genijalnog provoda na 50 metarskoj luksuznoj jahti završila u kokošinjcu (doslovce!) i upoznala skroz kul tipa…..

Da život piše čudesne, nepredvidljive, nerijetko i zagonetne romane (s ključem!) na svojoj sam koži osjetila više puta. Znaju to vrlo dobro moje bliske prijateljice koje me, uključujući i moju mamu, godinama pokušavaju nagovoriti da napišem roman. Bio bi to ozbiljan roman, slažem se.

Nakupilo se svakakvih iskustva, lijepih i manje lijepih, bilo je tu svakakvih i komičnih situacija, ali i događaja koji bi mogli konkurirati filmskim scenama, čak pomalo neuvjerljivim, nalik onima koje publiku zakuca za sjedalo i ostavi bez daha. Trenutno. Meni se, pak, uvijek nametalo pitanje: Pa, tko bi u sve to povjerovao? I ne samo to. Neke bi se javne, i manje javne osobe, ali i one ‘wanna be’, s lakoćom mogle prepoznati u ‘hemingvejskim’ opisima pa mi u tom slučaju ništa drugo ne bi preostajalo nego da prodam svoj, srećom potresom neoštećen stan u centru grada, kupim kolibu na Tajlandu i kartu u jednom smjeru. Jer, pisanje romana i izvlačenje na spike ovo je – znate moj alter ego, nisu opcija…. I tako mi je jednostavnije svima se izvlačiti na činjenicu da, eto, za taj zahvat jednostavno nemam vremena. Uostalom, kako da jedna žena, majka, kraljica i poduzetnica s djecom, k tomu blizancima u pubertetu, u svoj raspored ubaci i pisanje romana. No fucking way!

Sandra Njavro

Ali zato postoje kolumne. A njih volim pisati s vremena na vrijeme. Pa da krenemo. Prije dva tjedna Vlado Šestan, kolega i prijatelj, uvrstio me među 20 vodećih novinara iz regije koji su imali tu privilegiju krstariti na 50 metarskoj jahti znakovita imena – Freedom. Imala sam osjećaj da me tim pozivom Svemir napokon (ozbiljno!) nagradio za sve muke koje sam prolazila zadnjih godinu dana, od posla, koji poput raka ide dva koraka naprijed pa jedan unazad, do korone koja me zadesila istodobno kada i moje roditelje, do toga da mi je uzela dragog prijatelja, pa do škole i blizanaca (ponavljam u pubertetu!), kojim sam se i sama zarazila, pa se moja situacija doma može opisati u dvije riječi – tektonskim poremećajem.

I nakon svega toga stigne taj poziv, ko dar s neba. Malo sam se čudila. Ok, samo malo. Ali kako skromnost nije uvijek vrlina tako sam se brzinom svjetlosti spakirala i samoj sebi objasnila da je poziv na krstarenje, na 50 metarskoj jahti za jednu ženu, majku, kraljicu i poduzetnicu – jedna najprirodnija stvar jer iza sebe ima 25 godina novinarskog iskustva, nebrojeno mnogo autorskih tekstova, ali i da je sasvim ok da je to i prepoznato. Hvala, Vlado.

Vlado Šestan, portal Travel Advisor, čiji je osnivač Vlado Šestan, novinar i influencer,

Jahta, ah! Podsjetila me na prošli život. Na davna izazovna putovanja po francuskoj obali, na Miami – grad koji nikad ne spava, čije sam najskrovitije raskošne vile mogla vidjeti isključivo s jahte, podsjetila me na svašta nešto što bi bilo prikladnije za roman, nego kolumnu. Ukratko, na jahti sam se snašla ko riba u vodi. Uživala na najjače. Zaboravila na godinu iza sebe kao što žene zaborave na porođajne muke kad se zaljube u svoju djecu. Sve najsitnije detalje s krstarenja zorno je opisala moja pčelica, urednica Antonija Senjak u reportaži za portal Cover Style – moje treće dijete.

 

Jahtu sam napustila u maniri filmske dive. Bijela lanena haljina i dramatične crne sunčane naočale i magičnim pogledom na suncem okupan Split… Ali, kako sam nogom kročila na kopno tako sam aterirala u stvarnost. Dakako, posve nespremna.

Auto mi je sve vrijeme bio parkiran u garaži moje prijateljice, Splićanke sa zagrebačkom adresom, koju iz milja zovem Rodica, a koja me zamolila da njenog brata Antu povezem sa sobom u Zagreb. Antu sam, dakle, vidjela dva puta. Kad sam auto parkirala u garažu od Rodice i kad sam došla po auto. Ante je ono baš kul tip. Dočekao me s ruksakom na leđima u koji je natrpao par osnovnih stvari jer se, kaže, neće dugo zadržavati u Zagrebu. Odmah se ponudio da on vozi a ja sam to oduševljeno prihvatila jer noći na jahtama nisu uvijek baš lake. Vraćala sam se u Zagreb, naime, umornija nego što sam došla. Ali ok – to je taj slatki umor s kojim se nekako i lakše nositi.

I tako smo taj kul tip Ante i ja krenuli iz Splita, grada čiji je asfalt tog dana gorio. Ante mi je u prvih deset minuta sve objasnio, kako je prije četiri mjeseca postao tata, čime se bavi, ali i da živi za nogomet pa će on, eto, voziti do ‘šest uri’, a onda više ‘nemore’ jer počinje utakmica, nogometni sraz između Hrvatske i Češke, koju on planira gledati preko mobitela. Kompromis nije dolazio u obzir. Ipak, brzo sam izračunala da to znači dva sata spavanja pa smo se još brže sve dogovorili. Nešto prije šest sati Ante se zaustavio na prvoj benzinskoj pumpi, zamijenili smo mjesta u autu, i krenuli put Zagreba. Budući da sam i ja ozbiljan fun hrvatske nogometne reprezentacije prvih deset minuta u autu je vladala grobna tišina.

Sandra Njavro, Moskva

I baš kad su nam Česi zabili gol, a to je bilo negdje između Gospića i Otočca, moje kvačilo – izda srce. Umre mi auto! To sporo umiranje do sljedeće pumpe trajalo je cijelu vječnost, a još jednu vječnost i dolazak vučne službe. Panično sam krenula vrtjet telefone i pokušavala pronaći ‘viteza na bijelom konju’ koji će potegnuti do Otočca i spasiti me te ‘nevoje’, ali svaki je – ali baš svaki, sve obećao ali samo ne sada i za vrijeme utakmice. Izlike su bile genijalne. Poput, ‘popio sam 5 piva’, jedan je čak provalio 7 iako je zvučao trezno, a bilo je i odlikaša koji su pitali kakve imam planove sljedeći dan. Odlikašima sam obećala sve u sljedećem životu. Istodobno, Ante je zvao rodbinu u Petrinji i svako malo pazio na rezultat utakmice.

Ante

Kad smo izjednačili, kad je Ivan Perišić zabio gol za naše – bili smo u maloj kabinici vučne službe koja mi je u tom trenutku bila fenomenalna, ma bolja od kabine zgodnog kapetana jahte Freedom u koju zalazi i njegova desna ruka – ‘mladi manager’ jer je nudila – spas. Nekim čudom mi ni vrućina nije smetala, a mogla sam i zapalit cigaretu. To uvijek pomaže kad su živcu blizu pucanja. Naposljetku, spas se nalazio u jednom dvorištu, u selu kraj Otočca gdje sam onako damski, u bijeloj lanenoj haljini i s dramatično crnim sunčanim naočalama na licu, krajičkom oka razgledala domaće životinje. Uživo. Neprocjenjivo. Ok, tu se ukazao Josip, spasitelj. Ko neki biblijski lik. Kojeg sam vidjela tada, i nadam se nikada više, ali koji je riješio sve moje probleme. Dao mi je svoj auto pa sam nekoliko sati kasnije bila u svojoj ulici, u zagrebačkom centru grada, u autu gospićkih registracija.

Sandra Njavro (naočale Ghetaldus Optika)

Ante i ja smo se pozdravili ‘po blitvarski’, a taj kul tip za kojeg Hajduk živi vječno, uvijek će biti – obećao je – kad dođem u Split – moj vozač. Glamurozniji dolazak u grad nisam mogla zamisliti.

PS: I da, nakon dugo vremena pomislila sam kako bi možda ipak mogla opet biti u braku. Ne znam jel to zbog nesnosne vrućine, ‘mrtvog’ auta, nogometa ili čega već, ali u tom trenutku očaja čak mi je, eto priznajem javno, i brak u djeliću sekunde bio opcija.

Do čitanja,
Sandra Njavro

Slični članci