Vjesnici proljeća za mene nisu visibabe, prvi odlazak na zagrebačku špicu bez čarapa ili treći Mohito s frendicama na nekoj od terasa bez da nas usred neke vruće teme s iste ne potjera nagli pad temperature. Obično prije ponoći. Kalendarski gledano proljeće, u mom slučaju, ne počinje ni 21. ožujka.

Ono za mene počinje prvim odlaskom u Istru, u magično lijep i luksuzni Meneghetti Wine Hotel & Winery-u gdje već 20 godina imam onaj isti osjećaj ‘feeling like home’, možda i zbog duša koju čine ljudi koji nešto tako lijepo ne bi mogli osmisliti da i sami nisu lijepi.

Mjesto je to na kojem sam se uvijek mogla iskreno i glasno smijati ili dostojanstveno tugovati, pa čak i sunčati se na mjesečini, jednako uživati u samoći ili u večerima gdje bi se za vedrih noći doza romantike mogla pronaći u pogledu na svjetla Venecije. Da, da… živa istina!

Ta istarska oaza, smještena nadomak Bala, koja je zahvaljujući svojoj ljepoti, svojim vinima i maslinovom ulju, prepoznata na karti svijeta – zasluženo, ima posebno mjesto i zbog svih divnih, godinama brižno sakupljenim uspomena. Ali i iznenađenjima. I baš kad pomislim da me ondje više ništa novo ne može dočekati, osim nesvakidašnje ljepote,  svaki novi susret tu misao – demantira.

Prije nešto manje od mjesec dana za mene je, tako, proljeće i službeno započelo u trenutku kad sam iz auta promatrala kako se ispred mene otvaraju visoka raskošna vrata iza kojih se ukazao već toliko poznati kadar koji ljepotom nalikuje više nekoj filmskoj sceni. I dok se istodobno prožimlju mirisi brnistre, ružmarina i lavande, a gdje pogled puca i na plodne i šumovite brežuljake i s vjetrom se miješaju s mirisom mora, uvijek se iznova dogodi neka magija. Neki ushit. Već u tom trenutku sve rane, koje su se neminovno kroz godinu nakupile, zacijele i duša mi bude spremna za neke nove početke. Budem opet neka nova – ja.

Teško je zamisliti da se ovdje u 19. stoljeću,  u doba Markgrofovije Istre, koja je tada bila pripojena Habsburškoj Monarhiji i Austro-Ugarskoj, nalazila vojna utvrda sa šestotinjak vojnika.

Jer, mjesto je to koje danas piše neku novu povijest, koje se usporediti ne može niti jednim već viđenim. A nije da nisam kroz život putovala. Štoviše.

Tako jednostavna, a tako posebna ova oaza istinski je raj za hedoniste pa da je živ ovdje bi zasigurno svoje mjesto pod suncem pronašao slavni irski književnik Oscar Wilde koji je u svojoj ostavštini, među nebrojenim citatima koji se i danas rado spominju, izjavio: ‘Imam najjednostavniji ukus. Uvijek sam zadovoljan s najboljim!’ I doista!

Meneghetti Wine Hotel & Winery tog je vikenda službeno otvorio novu vinariju u užem krugu suradnika i kolega iz vinskog i hotelijerskog svijeta. Sudionici su imali priliku upoznati se s dva desetljeća rada koja su prethodila ovom važnom koraku u povijesti Meneghettija, istražiti novi vinski podrum, proučiti tehnologiju iza naprednih metoda proizvodnje i opustiti se u ekskluzivnom VIP tasting roomu.

Uz vrhunska vina Meneghetti, cjelokupno je iskustvo bilo prožeto i odabranim delicijama iz nadaleko poznate Meneghettijeve kuhinje.

Ovo će divno okruženje zasigurno postati jedno od neizostavnih mjesta svakoga tko odluči posjetiti Istru, a dočekat će ih niz zanimljivih programa – od vrhunskog wine flighta praćenog kreativnim zalogajima, preko vođenog obilaska vinarije do privatne degustacije vertikale nadaleko poznatog Meneghetti Reda.

I tako me, eto, Meneghetti iznova iznenadio pa kad sam pomislila kako je to sve (pa i previše!) dok sam uživala u otkrivanju novih etiketa – Val Gambalera iz 2015, zasigurno najprestižnijg vina iz vinarije Meneghetti, apsolutno je savršenstvo, shvatila sam kako se od ovog proljeća ondje razmaziti može još više i u njihovom –  Meneghetti Spa centru – u opuštajućim masažama, njegujućim tretmanima tijela i antistresnoj sauni. I to ne bilokakvoj.

Iz kušaonice sam se brzinom svjetlosti preselila u Meneghetti Spa gdje sam između dva tretmana prvo odabrala – Vinotherapy.

Okus finog vina ne doživljava se uvijek kroz nepce, ali njegove blagodati mogu se itekako doživjeti i kroz kožu. Tretman započinje slasnim pilingom za tijelo od grožđa, a nastavlja se masažom, na početku serumom od crnog vina, obogaćenom antioksidansima i polifenolima, a zatim hladno prešanim, organskim uljem grožđa. Sve to opisati se može samo dvjema riječima – apsolutnom senzacijom.

U ponudi je, dakako i – Terapija maslinovim uljem, iskustvo kojim se tijelo njeguje, a rezultat je hidratizirana koža i svilenkasta na dodir. Ovaj tretman, pak, počinje pilingom tijela sa sjemenkama masline, nakon čega slijedi obnavljajuća i hidratantna masaža maslinovim serumom i završava duboko njegujućom masažom organskim djevičanskim maslinovim uljem.

Oba tretmana iskustveno izazivaju trenutnu – ovisnost. Pa već brojim dane do sljedećeg dolaska u Istru kojim ću službeno proglasiti – ljeto.

Po vokaciji sam hedonist, duša mi je nomadska, a ni poroci nisu strani. Kod mene baš ništa nije savršeno osim što se savršeno snalazim u kreativnom neredu i malo manje savršeno u lekcijama koje mi život svako malo servira. Ali s godinama sam naučila u svemu uživati s mjerom. Osim što te mjere nemam kad sam na Meneghettiju. Nije ni čudo da je stekao epitet raja za hedoniste.

No moja su se česta putovanja svela na tek povremena i uglavnom poslovna, večernji izlasci završavaju u vrijeme kad bi nekoć davno tek nanosila ruž na usta i bacala posljednji pogled na zrcalo, prvu jutarnju kavu pijem u vrijeme kad mi nije bilo odveć strano vraćati se kući nerijetko bosa i sa štiklama u torbi. A najviše od svega šokiralo je mene samu da sam se ‘zakačila’ na vježbanje. Ok, ljubav mi je poput virusa prenijela divna Vinka Prekupec, vlasnica zagrebačkog Beauty Center Caprice, a pomoglo je strpljivo motivirano ‘mučenje’ Franje – najzgodnijeg trenera u gradu, koji još strpljivije trpi moje zapomaganje. Svečano obećajem da ću po povratku, nakon što me korona privremeno udaljila od vježbanja, nastaviti s istim običajem kako ništa ne mogu, a sve mogu. Rezultati nisu izostali. Uskočila sam u stare traperice, a i štikle mi nekako bolje stoje 

Cover Style ušao je u svoju slavljeničku godinu, a ono što smo kroz ovih pet godina naučili može se svesti na jedno – uživamo u dostupnom luksuzu. I preko mjere, povremeno. Jer, mi to zaslužujemo!

Do čitanja,
Sandra Njavro

Foto: Matej Paluh/promo/Cover Style