Zaobišla me siječanjska depresija. Srećom. Blagdani su, čini mi se, cijelu malu vječnost daleko iza nas ali ne i vrijeme donošenja novogodišnjih odluka, koje mi se pak čini tako (ne)davno da si dopuštam, priznajem, zapinjati s realizacijom pod izlikom da smo tek prošli prvu polovicu siječnja. Posljednji su me blagdani podsjetili na jedan susret, od kojeg je prošlo dvadesetak godina, a koji mi još uvijek živi u sjećanju. Možda je za to pomalo kriva ona mudra rečenica slavne francuske ikone stila Coco Chanel:’ Odjenite se obično i zapamtit će haljinu, odjenite se neponovljivo i zapamtit će vas’, pa i danas tako svježe pamtim trenutak kad sam upoznala Melaniju Knavss, dakako, iz vremena dok još nije poznavala Donalda Trumpa, a vjerojatno bi je tada slatko nasmijala sama činjenica da će jednom postati Prva dama. Kad bolje razmislim ta joj je uloga bila suđena. U noći, kad smo si dale ruku, bila je baš to – dama. Prva.
Posljednju badnju večer provela sam malo drugačije, na tulumu. Ne onakvom nakon kojeg se u sjećanje jedva prizva kako se uopće (i skim?) napustilo mjesto ‘zločina’, kakvih je u davnoj prošlosti, da se ne lažemo, znalo biti. Ovo nikako nije bio jedan takav tulum. A opet, bio je baš dobar. Na ovom su se okupili meni mnogi dragi ljudi, oni koje nemam priliku sretati često, ali bili su tu i kao po nekom prethodnom dogovoru i kolumnisti Cover Stylea; Vlado Šestan (pravo čudo da je bio u Zagrebu, a njega uvijek, baš uvijek, moram spomenuti u svojim kolumnama, zna on zašto!?) i dr. Siniša Glumičić, danas uvaženi estetski kirurg, ali prije svega moj prijatelj i stari ‘partner in crime’, iz davnih 90.-ih godina prošlog stoljeća. I premda se i dan-danas družimo bio nam je ovo prvi tulum na kojem smo se susreli u proširenom sastavu. On s troje djece, ja s dvoje.
I tako, nemoguće je te večeri bilo, dok su nam djeca jurila po najljepšoj kući u gradu koja je – da se zna – ogledalo duše njezinih divnih vlasnika, a mi pratili ta ushićena kretanja, ne prizvati u sjećanje jedan davni badnjak iz 1996. godine, kad sam uz svoje prve novinarske poslove – danju, ispisivala povijest s tadašnjim dečkom vodeći noćni klub Papigu – noću, gdje se tih godina događalo baš sve, i bez konkurencije. Ali ne i te večeri. Sjećam se da sam imala na sebi crnu čipkanu krinolinu koju je kreirao, još uvijek živ, glasoviti Gianni Versace, da mi je kosa bila svezanu u dugi konjski rep uz pomoć ekstenzija, koje mi je tada ‘montirala’ moja Milena Maršić, vlasnica i kreativna direktorica ‘Glamoura’ (i danas su najvještiji umjetnici u promicanju trendova), da sam bila uvjerena kako ću te noći ‘ukrasti’ sve poglede, i bez konkurencije.
A onda je stigla ona. Melania. I to sa šeširom na glavi kakav je tek godinama iza nje prva isfurala Jennifer Lopez (podsjećam da se u javnosti pojavila tek 1999. godine prvim hitom ‘If You Had My Love’). Stigla je u društvu Siniše, koji mi je prethodno najavio da dolazi s prijateljicom, manekenkom iz Slovenije, (prije toga su bili u Sevnici kod njezinih na večeri), a koja je nakon Milana upravo počela osvajati američko tržište. To njegovom ‘s prijateljicom’ moglo je značiti sve i ništa. Mi smo si, naime, u to doba priznavali samo ozbiljne veze pa ja nisam pitala da li je riječ o poznanici koja je za badnjak, eto, slučajno zapela u Zagrebu, klijentici ili baš prijateljici, onoj poput mene. Bilo je nevažno. A ona je bila impresivno lijepa. Rastom ne puno viša od mene, ali taj šešir s predimenzioniranim obodom me potpuno očarao. I držanje. Bilo je tako nekako aristokratsko. Pa i crte lica, koje su bile kao djelo nekog slavnog kipara. Svi su gledali u Melaniju. I ja. Naš razgovor (Siniša, nećeš jako ljutiti, je l’ tako?) koji smo vodili tijekom posljednje badnje noći, išao je nekako ovako…..
– Hm, nije li čudno da Vogue nije Melaniju uvrstio na svoju listu najbolje odjevenih žena u 2017. godini?, pitam oprezno a s podignutom obrvom istodobno ‘snimam’ reakciju. Čekam neku gestu, nešto što bi ga moglo odati, dati mi odgovor na staro pitanje o njihovom prijateljstvu, ono koje nikad nisam postavila.
– Pa, da! Nije baš pošteno. Melanija je iznimno lijepa žena. I s istančanim ukusnom za odijevanje – krene i on oprezno, ali i ispali odmah ‘u glavu’ – Sjećaš li se onog šešira?
– Sjećam se svoje krinoline – odgovorim brzo – Jedva sam se kretala kroz onu gužvu. Sjećam se i da je Gianni bio živ, ubili su ga u Miamiju nekoliko godina kasnije – brzo odgovorim neuvjerljivo pa oboje prasnemo u smijeh. Ne zbog Giannija, naravno, već zbog tako živog sjećanja na tako davnu noć obojenu glamurom kakav sam godinama kasnije tražila u Zagrebu. Uzaludno.
– Da, da… kako se ne bi sjećao tvoje krinoline – diplomatski će on, a ja u djeliću sekunde prepoznam ipak onu malu, pristojnu i prihvatljivu laž pa brzo razgovor vratim na Melaniju, šešir i tu noć koja nam se, eto, vratila u sjećanje što zbog badnjaka, što zbog Voguea, i njihove prijetvorne liste, a što zbog same Melanije, koja danas zbog uloge Prve dame, njeguje manje ekstravagantni stil odijevanja. Držanje je zadržala. Štoviše!
– Mislim da ju je Vogue trebao staviti na tu listu. Pa na inauguraciji, kad je svijetloplavim kostimom odala počast jednoj od svojih prethodnica i vječitoj modnoj ikoni Jackie Kennedy, izgledala je senzacionalno. Nikad ne griješi s cipelama, uglavnom ih potpisuje Manolo Blahnik. Čujete li se uopće? – nisam izdržala da ne pitam…
– Ma, ne…. Nismo više u kontaktu. Ali da, Vogue ju je trebao staviti na tu listu, slažem se u potpunosti…. – kaže on, a ja razočarano u sebi pomislim kako mi je baš žao da smo izgubili svaku vezu s Prvom damom, uvjerena da je kasnije sigurno imala puno savršenih noći, ali da u moru sličnih sigurno pamti i onu jednu zagrebačku, beskrajno glamuroznu.
Do čitanja,
Sandra Njavro
