Nina Romić, jedna je od najcjenjenijih hrvatskih kantautorica mlađe generacije, prije više od deset godina pokrenula je intimni program u Močvari te ugostila mnoga velika i mala imena sa svjetske glazbene scene. Sada je došao red na nju samu – krajem mjeseca predstavit će svoj novi album ‘Jezero’. Uoči koncerta, popričali smo s talentiranom glazbenicom i doznali više o njezinom radu, viziji i poruci koju želi poslati…

Samozatajna pjevačica i gitaristica Nina Romić priprema se za predstavljanje novog albuma ‘Jezero’ u zagrebačkoj Močvari, koje će se održati 29. studenog u 20 sati.

Peti album 39-godišnje kantautorice drugačiji je od svih njenih dosadašnjih radova. Usred rada na njemu, odustala je od dugogodišnjeg bendovskog okrilja te ga je u cijelosti napravila s kontrabasisticom Jelenom Galić.

Osim što je na ovom albumu pjevala i prateće vokale, njezina suradnica zaslužna je i za aranžmane. Silvio Bočić našao se u ulozi ‘trećeg’ koji je ovo ‘jezero’ opasao sigurnom obalom, dajući mu upravo slojeve dubina koje je ono tražilo.

U razgovoru za Cover Style, Nina je otkrila više o sebi kao umjetnici, ispričala nam zanimljive detalje o najnovijem albumu te priznala kako teku pripreme za skorašnji koncert.

Tko je Nina Romić na domaćoj glazbenoj sceni nakon osamnaest godina i pet albuma?

Trudim se i dalje u sebi njegovati um nekoga tko se po prvi put otiskuje na novo putovanje. Osvijestila sam da se takvim pristupom otvaraju novi prostori, i da ima mnogo više prilike za napredak. Kako u glazbenom smislu, tako i u smislu osobnog razvoja.

Nakon pet albuma drago mi je da mogu reći da najslađi plodovi su bili oni koji su nastali kada sam išla polako, bez jurcanja i pritiska da ‘nešto moram’ i po putu si dala vremena za osluškivanje svega onoga što sam osjećala. Zadnjim albumom uspjela sam se resetirati i vratiti na neki novi, svježi početak.

Iz tvoje javne komunikacije često smo znali vidjeti da nisi sklona etiketi ženskog kantautorstva, odmičući se tako od podjela uloga u društvu, pa i samoj glazbi?

Nikad nije bilo teže doći do komadića pozornosti medija, i to je vidljivo u današnje vrijeme kada smo bombardirani raznim naslovima koji više pripadaju kategoriji ‘showbizz’, a manje kategoriji ‘kultura’ koja se nekako lagano, ali sigurno stavlja na margine društva. Etiketiranjem dijela glazbene scene kao nečega što se želi izdvojiti samo zbog spola umjetnika, ulazimo u područje gdje se lako može skrenuti sa same suštine umjetnosti i njene univerzalne vrijednosti za svakoga od nas.

Senzacionalistički naslovi sa ženama kao predvodnicama novog pokreta u glazbi su privukli pozornost dijela javnosti, i za mene je pozitivno što je tako povećana vidljivost kantautorske scene. Pozitivno je i to što se mnogo više djevojaka osnažilo da se bavi glazbom.

Umjesto fokusiranja na spol, isticanje kvaliteta poput kreacije, autorstva, originalnosti, inovativnosti, a to su odlike mnogih autorica i autora na sceni, daje priliku čitateljima za prepoznavanje umjetničkog doprinosa sceni. Tu stavljamo fokus na esenciju umjetnosti koju autorica ili autor žele izraziti pred publikom.

Opet spominjem, smatram da je najvažnije uvijek vraćati se na ono što je važno, a to je umjetnost sama. Kultura, uključujući glazbu, predstavlja stupove našeg društva, i oblikuje svjetonazore za sve daljnje generacije. Voljela bih da postanemo društvo koje će više mariti za umjetnost i ono što ona ostavlja u svakome od nas.

Kritike albuma ‘Jezero‘ vrlo su ozbiljne, a nepodijeljene u prepoznavanju značenja tekstova, kao i kvalitete glazbe kakvom si album predstavila. Što misliš da je najviše imalo odjeka kod ljudi?

Drago mi je da su ljudi prepoznali pristup kojim sam se vodila na samom početku rada s ovim pjesmama i da su prepoznali i dijelove sebe unutar pjesama. To je za mene nagrada, u najboljem mogućem obliku. Znati da nisi sam, da sve ovo što radim ima dublji smisao jer nisam sama.

Sve situacije koje proživljavam su situacije i osjećanja mnogih ljudi kojima sam okružena. Prečesto imamo osjećaj da smo sami, odvojeni, i ponekad je teško izaći iz te ‘opsjednutosti’ sobom. U trenucima povezivanja, a to su za mene ove povratne reakcije, cijeli život poprima drugačiji smisao, jer znam da moja priča nije samo moja priča, nego univerzalna priča mnogo ljudi kojima sam okružena.

Album ‘Jezero‘ je konceptualno djelo: koja je to tema ili motiv koji ga takvim čine?

Na albumu sam se okrenula sebi i svojim preokupacijama koje su usko vezane uz nadrastanje određenih osobnih dijelova koji mi više ne koriste na ovom putu. Album i sve pjesme na njemu su svojevrsno suočavanje sa sobom, ponekad kroz direktne slike, a ponekad kroz simbole u kojima mi je bilo mnogo lakše pričati da bih u konačnici došla do nekog osobnog uvida.

Sam album se sastoji od dva dijela koji su smješteni na svaku stranu ploče. Na prvom dijelu albuma su pjesme koje bi se mogle okarakterizirati naslovom ‘uron’, a na drugom vas očekuje ‘izron’. Kada sam razmišljala o tome kako koncipirati album takva unutarnja analogija mi je imala smisao, a i sada, s odmakom, ne vidim da je moglo biti drugačije.

Opisala si ga i kao razgovorom s vlastitom dušom. Možeš li nam to objasniti?

Ovaj album duboko osjećam i vodila sam se idejom, ali i osjećajem da je svaka od ovih pjesama intimni razgovor s vlastitom dušom. Pjesme su izronile iz nekog dubokog dijela, i rasprostrle svoj oblik preda mnom tako da više nisam mogla izbjegavati istinu, koliko god za mene u tim trenucima bila bolna.

Suočavanje sa do tad neotkrivenim dijelovima nutrine je bilo teško, no kroz ove stihove našla sam svoju utjehu i mir. Za mene je svaka od ovih deset pjesama moja mala mantra koja mi olakšava trenutke u kojima mi je teško. Dok ih slušam znam da osjećaji nisu konačni, i da će sve jednom proći. Osjećam se zahvalno što sam ih mogla baš na ovaj način, kroz dijalog, iznijeti van.

U jednom si razgovoru u medijima rekla i kako si s ‘Jezerom‘ po prvi puta u karijeri počela osjećati ponos za svoje djelo. Što je to okinulo takvo osjećanje i zašto nije bio moguć osjećaj ranije?

Vjerojatno zato što nisam bila spremna na toliku odgovornost i posvećenost ranije. Od samog početka rada na ovom albumu osjetila sam da ovu viziju unutar sebe želim iznijeti od početka do kraja, beskompromisno.

To je uključivalo mnogo stvari, od razvijanja pjesama, rada na njima, strukturiranja, pa dekonstrukcije, eksperimentiranja, do vizualiziranja, likovnog rješenja, mercha, videospotova, komunikacije, odabira suradnika… Veća svjesnost u svakom koraku do finalnog rezultata donijela je na kraju i osjećaj ponosa.

Album je aranžirala Jelena Galić, kontrabasistica i mandolinistica koju vidimo u puno glazbenih projekata, ali ovaj duo je najsnažniji. Koja je njezina uloga u tvom procesu posljednjih godina?

Drago mi je da osjećaš snagu njenog talenta. Jelenina uloga je bila takva da smo se prepoznale u pravom trenutku, baš kada smo bile spremne jedna na drugu. Svojim prisustvom obogatila je moju glazbu, tako lako je uplovila u pjesme, i aranžmanskim rješenjima obogatila pjesme, ne oduzimajući ništa od njihove esencije, nego, naprotiv, dajući im nešto što sam samo mogla osjetiti. Na taj teško izrecivi unutarnji osjećaj ona je odgovorila glazbom koju nosi u sebi. Bez previše riječi, osjetila sam da je prisutna, i to je sve što mi je potrebno kada sam u glazbi.

Slijedi nam nastup u Močvari gdje ćete predstaviti album. Jelena, koja zapravo čini drugu polovicu tvog stalnog benda, bit će tu uz ostale glazbenike koji su sudjelovali u iznošenju tvoje glazbene vizije albuma. Možeš li nam to malo predstaviti?

Veseli me nastup u Zagrebu, jer ćemo predstaviti pjesme ponovno pred zagrebačkom publikom, ovaj puta s odmakom od par mjeseci nakon izlaska albuma. Nastup će biti intiman, a nama dvjema će se pridružiti i naš producent Silvio Bočić, te gost Leo Beslać.

U planu su i neki gosti iznenađenja. Uvijek je posebno zadovoljstvo nastupiti na mjestima koja su ostavila trag u vrijeme osobnog i glazbenog sazrijevanja, a Močvara je upravo to – prostor koji me je na neki način i oblikovao.

Foto: Instagram / Press