Mnogi se pitaju prije nego što će se odvažiti na neku estetsku operaciju hoće li ona za posljedicu imati svojevrsnu krizu osobnosti? Nerijetko se, naime, mogu čuti (ili pročitati!) razna iskustva žena, koje odlaze pod nož kako bi se, u potrazi za savršenim izgledom, osjećale bolje, ali da na kraju završe sa sasvim suprotnim efektom: voleći novu ‘popravljenu’ verziju sebe – puno manje. Mi u redakciji portala Cover Style znamo da tomu ne mora uvijek biti tako. Znamo to iz prve ruke. I zato ovo nikako nije reklama za estetske operacije, niti poticanje na njih. Ovo je priča ispisana perom naše Darje Paskojević, vrijedne urednice deska na portalu Cover Style, koja u svojoj prvoj kolumni opisuje koji su je sve razlozi naveli da se odluči na estetsku korekciju nosa, što je sve prolazila (osjećala!) kroz faze postupka i kakav je bio njezin prvi susret s njom samom, nekom novom. Ono o čemu, pak, mi možemo svjedočiti činjenica je da Darja danas voli sebe puno više! I to iz više razloga….
Budi me svjetlo sunčevih zraka koje prodiru kroz poluzatvorene rolete mog prozora. Umorno otvaram oči. Opreznim potezima skidam posljednje flastere s nosa. Prošlo je 10 dana od operacije. Nevoljko ustajem iz kreveta i vješto izbjegavam pogled u veliko ogledalo strateški smješteno u centralni dio moje spavaće sobe. Otvaram širom prozore. Trebala bih oprati zube. Kasnije ću. Kuham kavu. Palim prvu cigaretu. Polako otpijam gutljaje napitka crnog poput pakla i snažnog poput smrti. Palim drugu cigaretu.
Vani je prelijep dan no moje misli su sve samo ne odraz spokoja u koji piljim već posljednjih 40 minuta. Dobro znam – onog trena kada se pogledam u ogledalo više ništa neće biti isto. Hoće li taj neizbježan pogled u vlastiti odraz ujedno značiti i kraj mene kakvu sam poznavala? Hoću li u njemu prepoznati sebe ili sam bespovratno nestala? Odlazim u tu prokletu kupaonicu…
Prošla su dva mjeseca od mog odlaska na konzultacije kod doktora Siniše Glumičića. Nezaboravno iskustvo koje sam odgađala punih 12 godina i koje dolazi kao posljedica večernjeg izlaska koji se nije trebao dogoditi. Taj instant udarac karme koji se tada odigrao u maniri kakve scene iz Tarantinovih filmova rezultirao je slomljenim nosom. I shrvanim samopouzdanjem.
Sjedim u predvorju Poliklinike i čekam čovjeka koji nosi titulu Najboljeg. Sam dolazak u kliniku s predznakom ‘estetski’ kosi se sa svim mojim svjetonazorima. Ja posve slučajno i protiv svoje volje svjedočim potpunoj dekadenciji društva i već odavno odlučujem biti tek promatrač. A i ta mi uloga teško pada. U takvom pažljivo kultiviranom i njegovanom habitatu u kojem sam se sigurno ugnijezdila, indoktrinacija nametnutim standardima ljepote nije mogla niti smjela pustiti korijene. A opet, tu sam….
Tko izgovara ove rečenice i zašto ne prestane?
I prije nego što sam otvorila usta da izustim svoj problem, Najboljem je sasvim jasan. Potvrdno odgovaram na sva njegova pitanja dok mi misli neodgojeno vrludaju po prostoriji. Objašnjava mi kako imam gadnu devijaciju nosa te kako mu je primarni zadatak poboljšati kvalitetu mog disanja i života…
‘ČEKAJTE!’ – iz mene izlazi posve neočekivani krik barem dvije oktave viši od boje mog uobičajenog glasa. ’A estetski to malo?!? Znate ja sam mislila….’ Započinjem monolog dok sumanuto i bez nekog posebnog reda nabrajam imena slavnih osoba. (To traje!) Svaki put kad zatvorim oči pojavljuje se slika neke druge žene pred mojim očima…
‘Čekaj Darja, polako….Imaš lijepi nosić, on ide samo malo ‘ukrivo’. Ne želimo te mijenjati. Želimo ono što imaš učiniti ljepšim, jel’ tako? Tvoj nos će biti ljepši, ali u skladu s tvojim crtama lica. Ne tuđim.’
U trenu se trijeznim i posramljena vlastite megalomanske želje slažem sa svime što kaže. Nikada u životu neću zaboraviti taj prijelomni trenutak u kojem Najbolji ostaje vjeran svojim principima, a posljedično – i ja svojim. I nikad mu se za to neću moći dovoljno zahvaliti.
Operacija k’o operacija. Izuzev…
Tri tjedna nakon, po dogovoru, dolazim u 8 i 30 u Polikliniku. Iza mene je duga, neprospavana noć. Divno i, za moja skromna prijašnja iskustva, neobično ljubazno osoblje mi korak po korak objašnjava proceduru. Kako vrijeme otiče i bliži se čas, moja trema se topi poput majskog snijega. Dolazim na posljednji dogovor s doktorom. ‘Jesi li nervozna?’ Pita me. Nisam, odgovaram, a dobro znam i zašto.
Ulazim u salu i liježem na stol potpuno mirna. Nekih osmero ljudi je oko mene. Ubrizgavaju mi anesteziju. Za vrijeme trajanja tog (srećom) kratkog procesa dobivam neobjašnjivu potrebu da s medicinskim osobljem podijelim baš svaku misao koja mi je u tom trenu prošla kroz um. ‘Laku noć Darja, vidimo se uskoro’….
Sljedećeg čega se sjećam je trenutak kada me doktor prenosi u krevet. ‘Darja, gotovo je. Bila je teška operacija, no sve je u redu.’ A je li barem lijepo ispalo? Pitam bezuspješno pokušavajući otvoriti oči. ‘Je, jako, jako lijepo! Odmori se sada malo…Sve je u redu! Tu smo!’
Već dva sata nakon operacije bila sam kući. Prebijena ko’ mačka. U najboljem sam slučaju izgledala kao da sam doživjela saobraćajnu nesreću i preživjela nekom slučajnom božjom providnošću. Te ću fotografije, nemojte mi zamjeriti, ipak zadržati u maloj crnoj kutiji.
No svakim novim svitanjem moji podljevi poprimaju nježnije nijanse, a otoci polako nestaju. Zbog težine devijacije morala sam držati tampone u nosu duplo duže nego je to uobičajena praksa, i ako baš moram istaknuti najneugodniji dio – onda je bi to bio taj. Nakon sedam dana vraćam se u Polikliniku na skidanje kalupa. Divna sestra svjesna moje nervoze čavrlja sa mnom o svemu i svačemu te mi konačno pruža ogledalo u drhtave i znojne ruke….
Oh, look at me now…
Sva mi ta sjećanja retrospektivno prolaze kroz um dok me budi nježna sunčeva svjetlost. Ostajem još malo u toploj postelji dok razmišljam o svim onim ženama čiju sam sudbinu izbjegla. I one su, baš poput mene, legle pod nož samo s jednom željom: da uklone eventualne fizičke nedostatke. No nešto se s njima dogodilo.
Kao da su eliminiranjem fizičkih devijacija poprimile i jedan posve drugi identitet koji je nepovratno i beznadno postao – deformiran. S vremenom se u njima probudila i neka spastična čežnja da se vraćaju po još malo, i još malo više. Ta potpuna distorzija psihe bila je ujedno i moj najveći strah. Hoću li i ja postati jedna od ‘njih’?
No izbjegla sam metak. To znam jer još uvijek jasno čujem odjeke nepodnošljive kakofonije koja se poput raka smantano širi svim sferama društva i savršeno mi je jasno da ja nikad nisam ni bila stvorena da se uklopim u njegov diskurz. I konačno shvaćam da tu činjenicu nikada nije mogla promijeniti estetska operacija. Posebno ne ova.
Palim cigaretu i otpijam gutljaje kave slatke poput ljubavi. Odlazim u kupaonicu i smiješim se onome što vidim. Ja sam samo željela natrag onu Darju iz daleke 2006.-te, onu sebe prije nego što se na moje lice urezao žig lude mladosti, a dobila sam mnogo, mnogo više.
Odraz u kojeg detaljno piljim posljednjih 40 minuta ljepši je nego što sam uopće mogla sanjati. A opet, u njemu i dalje kristalno jasno vidim sebe. Ljubav prema sebi koju sam si nepošteno istrgnula iz vlastitih ruku, ironično, vratio mi je zahvat kojeg sam se panično pribojavala više od desetljeća svog života. Srećom, Najbolji i ja smo ispali jedan poprilično dobar tandem, a on je, osim vrhunskog estetičara i jedan odličan psiholog. Al’ zato i jest Najbolji.
Slobodna sam.
S ljubavlju,
Darja Paskojević
