Važni i zaposleni ljudi iznenada moraju otputovati u neko od europskih poslovnih središta. Ne znam, London valjda. Ili Bruxelles… Ja iznenada moram otputovati samo na otoke, konkretno ovaj se put radilo o Visu.
Prolazimo rivom na putu na kupanje. Riva je puna bannera – Hiking Vis, Military Tour, Blue Cave Excursion… Za oko mi zapne Slastičarnica Guloza. Guloza… Riječ koju volim. Naučili su me njezino značenje na Pelješcu. Definicija kaže guloza je sladokusac, gulozan onaj koji je pun teka, koji izaziva na jelo, kojemu je teško prestati jesti. Galoz što dolazi iz talijanskog galoso.
Meni je ‘guloza’ više ‘state of mind’, guloza u sebi ima ‘joie de vivre’. Teško je to objasniti, to treba osjetiti. Pola pet, virim iza zaključanih vrata, radno vrijeme je od 17 sati. Onda se vrata otključavaju i na vratima Đeni. Ne znam joj u tom trenutku još ime. Zove nas u maleni, svijetli prostor na Trgu 30. svibnja 1992. na kućnom broju 1. Ma na samom kantunu s ulicom Korzo koja je paralelna s viškom rivom. Unutra dvadesetak vrsta slastica, što suhih, što kremastih…
Bez previše razmišljanja biramo Limendul, kolačić od prhkog tijesta punjen smjesom badema i limuna, i Paradižeeeee… Paradiže s dugim ‘e’ je zapravo paradižot, desert od jaja, šećera i mlijeka, te keksa čiju verziju bez keksa na kontinetu nazivaju šnenokle. Djeluje obećavajuće, pa na izlasku pitam Đeni mogu li, ako mi kolači budu fini, svratiti drugi dan da mi ispriča par riječi o njima. Kaže kako je od osam ujutro sigurno u Gulozi.
Drugo jutro dolazim u 8:08. Morala sam do Tom&Jerrya po bilježnicu, jer nisam imala namjeru išta raditi na Visu. Vlasnica Đeni Novačić je ispred slastičarnice, netko joj je tu noć skinuo reklamu, pa dan i nije najbolje počeo. Ajmo ga popraviti, govorim joj. Đeni se smješka, znala je da ću se vratiti, ulazi unutra napraviti dvije kave i predloži da sjednemo ispred kako bi mogla zapaliti. Sjedamo ispod palme, pitam ju zašto nema terasu. ‘Vlastiti sanitarni čvor’, objašnjava mi Đeni i dodaje, ”Uložila sam u prostor, posebno kuhinju, i prevelika mi je investicija sređivati sad i sanitarni čvor. A ne želim moliti nekoga da mi za moje goste daje sanitarni čvor.”
Počinjemo s generalijama, Guloza je otvorena, evo već četvrto ljeto. Prve godine pokušala je raditi cijelu godinu, ali nije bilo dovoljno posla izvan sezone, pa zadnje tri godine radi sezonski. A onda priča kreće u drugom smjeru… Đeni je radila u jednom lancu trgovina koji je propao, pa je prešla u drugi lanac u kojemu je sa svojih 40 plus ostala bez posla. Udovica više od deset godina i s dvije tek punoljetne kćeri nije imala puno mogućnosti, a kako je torte i kolače oduvijek pekla za obitelj i prijatelje, stisnula je zube, digla kredit i otvorila Gulozu.
Svi kolači u Gulozi bazirani su na otočkim namirnicama – smokve, rogači, omenduli (bademi po viški), orasi, naranče, limuni, prošek. I sve stiže od Đeninih roditelja i brata koji se bave zemljom. U slastičarnici sve kolače Đeni sama peče, a pomaže joj i starija kći Valentina, pa tjedno ispeku 15-ak i više torti. Zanima me koji su kolači najpopularniji, a Đeni bez imalo razmišljanja odgovara: ‘Torta Guloza od badema, naranči i čokolade, i Limendul kojeg si probala’. ‘I zbog kojeg sam se i vratila’, priznajem Đeni.
Limendul je njezin autorski recept, baš kao i torta Guloza, a tu su još i torta Issa od rogača, smokve i čokolade, te Zdravko gluten-free i sugar-free kolačić od banana, datulja, badema, limuna i maslaca od kikirikija. Zdravka je napravila, jer su kupci sve više tražili bezglutenske kolače i sjajno je prihvaćen, pa joj je u planu dogodine ponuditi i veganske kolače. Pa opet, dok razvija vlastite recepte za slasne kolače, Đeni nije zaboravila ni one tradicionalne.
U Gulozi se mogu pronaći osim već spomenutog paradiža HIB torta od smokve, prošeka i oraha; rafioli, rožate, tiramisu, mađarica, kremšnita, cheesecake, ledeni vjetar, ali i limuncini, arancini, ušećereni bademi, limuni, hruštule i viški cvit. Viški cvit je suhi kolačić kojeg ćete pronaći samo na otoku Visu, a zanimljivo je kako se radi s pravim amonijakom. ‘Pa dobro, gdje uopće kupiti amonijak?’, pitam Đeni. ‘U ljekarni’, smije se Đeni i dodaje da se može nabaviti u pakiranjima od 40 g i 1 kg. Ona je u ovoj sezoni prvi kilogram već potrošila za viške cvitove koje radi po više od 100 godina starom receptu svoje none. ‘Otkriješ nam ga?’, pitam. ‘Piši’, odgovara mi Đeni.
RECEPT ZA VIŠKI CVIT
U posudu staviti tri cijela jaja i tri žutanjka, dodati 25 dag šećera, 25 dag svinjske masti, aromu anisa, naribanu koricu neprskanog limuna, naribanu koricu neprskane naranče i prstohvat soli, te sve dobro umješati. U drugoj posudici rastopiti 40 grama amonijaka u 2,5 dcl kipućeg mlijeka, mlijeko i amonijak dodati u prvu posudu i dodati brašna koliko tijesto ‘popije’ (cca 1 kg). Tijesto dobro umijesiti, mora biti mekano, pa ga pustiti odstajati koliko treba za popiti kavu – oko pola sata. Nakon pola sata razvaljati tijesto na pola cm debljine i iz njega izrezivati keksiće u obliku slova V. Viški cvitovi peku se na temperaturi od 180 C 10-ak minuta, odnosno dok malo ne porumene. Kad se ohlade premažu se aromom anisa razblaženom vodom i odmah uvaljaju u šećer.
Neobavezno još malo čavrljamo, fotkam, uzimam kolače za doma, pa se pozdravljamo. ‘Zaboravila sam ovih sat vremena na reklamu’, govori mi Đeni dok se vraća u kuhinju spakirati tortu koju su neki strani turisti naručili dječaku za rođendan. A ja nosim slatki paketić doma dok mi u glavi svira ‘Đeni nosi kečke…’
Napisala: Lucija Biondić
Poto: Promo/Instagram
