Odlično je postaviti si ciljeve i sve ono što želite u životu, ali većina ljudi ima problem s provođenjem tih ciljeva u realizaciju, a još više s prihvaćanjem promjene. Čak i kada postavimo realne ciljeve, skloni smo brzo odustati u trenutku kad se suočimo s prvim neuspjehom ili bilo kakvom preprekom. Evo nekoliko učinkovitih, znanstveno utemeljenih savjeta koji nas mogu voditi na putu prema osobnom rastu.
Dr. John Norcross, psiholog i autor Changeologya navodi 5 koraka za realizaciju ciljeva i odluka koji bi mogli pomoći svakome da se čvrsto drži zadanih, vlastitih odluka, a posebno onih koji su i inače skloni odustajanju. Početak godine savršen je za nove odluke, ali i snagu te vjeru da se od njih ne odustane prije vremena.
Norcross na temelju 30 godina intenzivnog istraživanja opisuje pet faza: faza koja prethodi dubokom razmišljanju o promjeni, kontemplacija, priprema, djelovanje i održavanje. Naše djelovanje bi trebalo biti u skladu faze u kojoj se nalazimo, u protivnom nećemo uspjeti doći do željenog cilja.
1. Procijenite svoju spremnost
Dr. John Norcross sugerira da ljudi u prvoj fazi ne bi trebali poduzimati nikakve akcije.
Ako smo u fazi kontemplacije, počinjemo svjesno razmišljati o promjeni koju želimo napraviti, ali se vjerojatno osjećamo prilično ambivalentno. Možda nam nedostaje povjerenja ili sigurnosti. Ovo je dobro vrijeme da razmotrite koje su prednosti i mane promjene, kaže Norcross. Mogli bismo početi poduzimati male korake, tako što ćemo rano pripremiti ili ‘nabaviti alate’ koje će nam trebati na putu promjene.
Ako se pripremamo, skoro smo spremni poduzeti nešto. Pripremamo sve oko sebe za promjenu, poput pronalaženja sustava podrške, definiranje datuma i ciljeva, te razgovora s drugima o našim namjerama.
Baš kao što i zvuči, vrijeme za akciju je vrijeme da počnemo djelovati. I ako smo na pravom putu, slijedi faza održavanja. Iako mnogi misle da je to najizazovnija faza promjene, budući da smo uspjeli proći prve četiri faze, vjerojatno ćemo se osjećati mnogo snažnije i otpornije u ovoj petoj i završnoj fazi.
Utvrđivanje stupnja naše spremnosti može nam pomoći da izbjegnemo ‘jedan korak naprijed, dva koraka natrag’ koji nas često demoralizira u odnosu na naše ciljeve. Norcross čak nudi procjene kako bi se utvrdilo jesmo li spremni napraviti promjene.
2. Suprotstavite se odlučno svom kritičkom unutarnjem glasu
Jedan od razloga zašto je takav izazov držati se svakog koraka koji poduzimamo prema našim ciljevima jest da svi imamo unutarnjeg kritičara koji nas vodi od mjesta na kojem se trenutno nalazimo i mjesta gdje želimo biti. Poput okrutnog trenera, ovaj glas u našim glavama služi da nas demoralizira, ponizi i potkopa, i ima tendenciju da bude mnogo glasniji kad pokušamo napraviti promjenu.
Na primjer, ako je naš cilj zdravije vježbanje, naš kritički unutarnji glas može nam nahraniti misli koje na prvi pogled djeluju prijateljski, kao što su:
Spavaj malo duže, treba ti. Ne trebaš baš danas krenuti u akciju. Treba ti odmor. Ne bi li bilo lijepo krenuti ravno kući umjesto da idemo u teretanu?
Ako se želimo osnažiti za promjenu, moramo se boriti protiv tog unutarnjeg neprijatelja. Evo nekoliko koraka koji će vam pomoći u suprotstavljanju kritičnom unutarnjem glasu.
1. Prepoznajte ga: Počnite primjećivati kada se ‘glasovi’ uvlače u vaš misaoni proces. Često, neposredno prije nego se počnemo osjećati loše ili obeshrabreno, u našim glavama postoji mali glas koji nam šalje poruku. Taj glas može biti zloban: ‘Uh, zvučao si kao idiot. Samo ušuti. Može biti suptilan: ‘Jesi li siguran da želiš pitati svog šefa za taj sastanak? Mogao bi se čak i osramotiti. Može zvučati umirujuće: ‘Popij još jedno piće. Zaslužuješ da se osjećaš dobro.’ Svaki od tih glasova nas ograničava i ometa nas u namjeri ostvarivanja ciljeva.
2. Zapišite ih: Kao vježbu, zapišite svoje kritične unutarnje glasove u drugom licu, kao ‘ti’ izjave.
učiniš.’ za razliku od ‘Ja sam tako glup. Nema načina da to učinim.’) To nam može pomoći da odvojimo našeg unutarnjeg kritičara s naše stvarne točke gledišta. Pokušajte primijetiti svoje ‘glasove’ svaki put kad se pojave, i zabilježite ih bilo na telefonu, na računalu ili u bilježnici.
3. Odgovorite: pored svakog ‘kritičnog unutarnjeg glasa’ koji ste naveli, zapišite suosjećajan i realističniji odgovor. Pomislite na ono što biste rekli prijatelju koji je rekao isto o sebi. Ovaj put, napišite u prvom licu, kao ‘ja’ izjavu. (tj. ‘Nisam glup. Izazivam sebe da naučim nove stvari i naporno radim kako bih postigao ciljeve. Možda će mi trebati malo vremena da shvatim određene stvari, ali ja sam potpuno sposoban za to.’). Ova vježba ne znači izgraditi sebe, već vjerovati u naše stvarne sposobnosti.
Kada prvi put napravimo korak prema promjeni, trebamo u potpunosti očekivati da naš kritički unutarnji glas postane glasniji. To je jedan od razloga zašto je teže održati promjenu. Ipak, jedan od najsnažnijih alata koji posjedujemo je naša odlučnost da dosljedno izazivamo naš kritički unutarnji glas.
4. Vježbajte samopouzdanje
Svi želimo imati zdravo samopouzdanje, ali možda je bolji cilj prigrliti malo više suosjećanja prema sebi. Za razliku od samopouzdanja, samosuosjećanje se ne temelji na procjeni sebe ili usporedbi s drugima. U svom opsežnom istraživanju na tu temu, dr. Kristin Neff, otkrila je da nam samosuosjećanje može pomoći da napravimo promjene koje su nam važne. To je povezano s ‘većom emocionalnom otpornošću, kao i manjom narcisoidnošću i reaktivnim gnjevom’.
Samosuosjećajni ljudi imaju više intrinzične motivacije u životu – jako se trude jer žele učiti i rasti, a ne zato što moraju impresionirati sebe ili druge. Imaju veću vjerojatnost da preuzmu odgovornost za svoje prošle pogreške, dok ih priznaju s većom emocionalnom smirenošću. Istraživanja također pokazuju da samosuosjećanje pomaže ljudima da se upuste u zdravije ponašanje kao što je ustrajnost u odlukama gubitka težine, vježbanja, prestanak pušenja i traženje medicinske skrbi kada je to potrebno.
Dakle, što znači imati više samosuosjećanja? Prvo, moramo prakticirati suosjećajnost prema sebi, a izbjegavati osuđivanje. To znači kultiviranje nježnog, suosjećajnog stava prema sebi i svemu kroz što prolazimo, a ne kritizirati se. Drugim riječima, gledajmo sebe načinom na koji bismo gledali na prijatelja. Kada to učinimo, mnogo je vjerojatnije da ćemo se držati svojih odluka i ustrajati u njihovoj realizaciji.
Sljedeći element samosuosjećanja je svjesnost, a ne prekomjerna identifikacija. To znači dopustiti našim negativnim mislima i osjećajima da dođu i odu bez prevelikog prianjanja uz njih ili da se previše oštro osuđujemo. Ne smijemo dopustiti da nas misli i reakcije pometu i preplave. Ova praksa je osobito korisna kada napravimo promjenu, jer izazivanje starog osjećaja identiteta može potaknuti naše kritične unutarnje glasove ili potaknuti duboke emocije iz naše prošlosti. Uzimajući pažljiv pristup onome što se pojavljuje u nama, možemo biti poput planine u oluji, dopuštajući joj da prođe a da nas ne sruši.
Posljednji element samosuosjećanja je prihvaćanje zajedničkog iskustva svih nas nasuprot osjećaju izoliranosti i različitosti. Takav stav podrazumijeva gledanje sebe i naših borbi kao dijela zajedničkog ljudskog iskustva. Svatko doživljava bol i poteškoće. Nismo sami. Možemo se osloniti na druge. Možemo se odreći bilo kakvih stavova o samoodricanju ili viktimizaciji, kao i bilo kakvih očekivanja jer smo jednostavno ljudsko biće kao i svako drugo ljudsko biće. Prihvaćanje tog uvjerenja može nas osloboditi nerealnog pritiska i očekivanja dok nastavljamo naš put, ojačan spoznajom da su izazovi s kojima se suočavamo samo dio onog što proživljavamo svi.
Ono što možemo izvući kao zaključak koji proizlazi iz istraživanja je da promjena podrazumijeva određeni stupanj pripreme, ali kada smo već u procesu promjene, ono što stvarno trebamo je čvrsta kombinacija samosuosjećanja i naše borbenosti. Moramo ostati snažni i otporni kada je riječ o tome da se usprotivimo našem kritičnom unutarnjem glasu, ali također moramo ostati nježni i ljubazni kada je riječ o načinu na koji se odnosimo prema sebi i svim preprekama s kojima se suočavamo.
Fotografije: Instagram
