Dolly Parton nikada se nije odijevala kako bi se uklopila. Dok je moda diktirala jednu estetiku, ona je dosljedno birala visoke potpetice, uske siluete, goleme plave perike, crvene nokte i toliko kristala da ju je bilo nemoguće previdjeti. Upravo je ono što su pojedinci nekoć nazivali pretjeranim ili kičastim pretvorila u jedan od najprepoznatljivijih stilskih potpisa u povijesti popularne kulture…

Nakon što je 25. kolovoza preminula u 80. godini, svijet se ne prisjeća samo njezinih pjesama, filmskih uloga i humanitarnog rada. Dolly je bila i modna pojava kakva se rijetko rađa, potpuno svoja, neopterećena pravilima dobrog ukusa i dovoljno samouvjerena da nikada ne utiša vlastitu osobnost kako bi zadovoljila tuđa očekivanja.

O svojoj je garderobi, frizurama i nastanku prepoznatljive estetike progovorila u knjizi ‘Behind the Seams: My Life in Rhinestones’. Vogue se nakon njezine smrti prisjetio šest modnih pravila kojima je ostala vjerna tijekom cijele karijere. Nisu to upute o bojama koje moramo kombinirati ili komadima koje trebamo kupiti, nego lekcije o samopouzdanju, individualnosti i odjeći koja prije svega treba predstavljati osobu koja je nosi.

Dolly je priznala da je oduvijek bila pomalo ekstravagantna, čak i u vrijeme kada nije imala novca za odjeću kakvu je željela. Kada si je napokon mogla priuštiti izbor, posezala je za jarkim bojama, pripijenim krojevima i svime što se razlikovalo od onoga što su nosili drugi. Znala je da povremeno prelazi granicu, ali joj je važnije bilo izgledati onako kako je sama zamislila nego udovoljiti tuđim predodžbama elegancije. Njezina prva modna lekcija zato nema mnogo veze s odjećom: osobni stil počinje tek kada prestanemo tražiti dopuštenje okoline.

Inspiraciju je pronašla tamo gdje je drugi nisu željeli vidjeti. Njezin prepoznatljivi izgled nije nastao u dizajnerskom ateljeu niti na modnoj pisti. Kao djevojčica, Dolly je bila fascinirana ženom iz rodnog mjesta koju je konzervativna sredina smatrala neprikladno dotjeranom.

Imala je platinastu kosu podignutu visoko na glavi, crvene usne i nokte, usku suknju i visoke potpetice. Dok su je odrasli kritizirali, malena Dolly u njoj je vidjela najljepšu ženu na svijetu. Budući da nije imala kozmetiku, snalazila se kako je znala: izgorenom šibicom iscrtavala je obrve i oči, a mirisne biljke koristila kao parfem. Taj detalj možda najbolje objašnjava njezin kasniji stil. Dolly nikada nije čekala savršene okolnosti kako bi postala ono što je zamislila.

Premda je desetljećima bila dio industrije koja živi od promjena, Dolly nikada nije dopuštala da trendovi odlučuju umjesto nje. Nije se odricala velike kose kada je zavladao minimalizam niti je uklanjala kristale zato što je moda u nekom trenutku poželjela biti zagasita.

Bilo joj je važnije osjećati se dobro u vlastitoj odjeći i koži nego izgledati aktualno. Njezina garderoba mijenjala se kroz desetljeća, ali osnovna formula ostala je ista. Zato njezine fotografije iz sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih ne djeluju poput različitih verzija iste žene, na svakoj je nepogrešivo Dolly. Upravo je ta dosljednost od nje stvorila ikonu. Ne zato što je slijedila modu, nego zato što je izgradila vizualni svijet koji nitko drugi nije mogao uvjerljivo kopirati.

Dolly je vrlo dobro poznavala vlastitu figuru. Bila je niska, izrazito ženstvenih oblina i tankog struka, zbog čega nije mogla nositi svaki kroj koji joj se svidio na nekom drugom. Umjesto da tijelo pokušava uklopiti u aktualni trend, odjećom je naglašavala ono što je na sebi voljela. Birala je tanje materijale, definirane strukove i pripijene krojeve, pazeći da gornji dio kombinacije ne postane vizualno pretežak.

Današnjim rječnikom rekli bismo da nije poštovala pravila ‘odijevanja prema građi’, nego je jednostavno dobro razumjela proporcije. Znala je da prava odjeća ne skriva osobu koja je nosi, nego joj pomaže da zauzme prostor.

Velika plava kosa postala je jednako važna kao njezin glas, ali perike nisu bile samo dio scenskog imidža. Dolly je brzo shvatila da bi svakodnevno izbjeljivanje i snažno tapiranje uništili njezinu prirodnu kosu. Perike su joj omogućile da u nekoliko minuta promijeni izgled, zadrži željeni volumen i nikada ne ovisi o tome hoće li joj frizura toga dana surađivati. U početku su, kako je duhovito priznala, perike nosile nju, a ne ona njih. S vremenom ih je pretvorila u svoj zaštitni znak.

Njezino je pravilo bilo jednostavno: što veće, to bolje.  Visoke potpetice nosila je gotovo svakodnevno, a mnoge su bile izrađene po mjeri kako bi odgovarale njezinu stopalu i načinu na koji raspoređuje težinu. Voljela je dodatnu visinu, ali još više osjećaj koji joj potpetice daju. U njima se osjećala ljepše, seksepilnije i moćnije. Nije ih smatrala obvezom nametnutom ženama, nego dijelom osobnog oklopa koji je sama odabrala.

Kada je 1974. pozirala u kombinezonu prekrivenom kristalima i cipelama s platformom, ili kada se krajem osamdesetih na crvenom tepihu pojavila blistajući poput ljudskog dijamanta, nije pokušavala djelovati suzdržano. Dolly je znala da je moda predstava  i nikada nije izlazila na pozornicu napola spremna

Njezine perike, crveni nokti, pripijeni kombinezoni i beskrajni kristali ostat će dio modne povijesti, ali važnija je lekcija koju je ostavila iza njih: osobni stil ne nastaje kada napokon pronađemo trend koji nam odgovara. Nastaje kada prestanemo skrivati ono što nas čini drukčijima.

Foto: Pinterest