Kako se bliže izbori za gradonačelnika Zagreba broj zaraženih od koronavirusa rapidno pada. Magično. Čak mi bude žao da se izbori ne održavaju češće, da nisu samo važni oni kad se bira šef metropole, već i oni kad se bira županijski vatrogasni zapovjednik pa i predsjednik razreda 7 C u nekoj zagrebačkoj školi, jer bi možda svaki izbor lidera kao čarobnim štapićem uklonio neko globalno zlo….
U tu čudesnu podudarnost mogla bih možda povjerovati da se baš u ovom trenutku za život ne bori meni jedna draga osoba, prijatelj, samozvani ‘stariji brat’, čovjek koji mi je obilježio život, kojeg smatram dijelom svoje obitelji, mladosti, odrastanja, kojeg svi poznaju, a nitko ga ne poznaje….
Da su izbori za gradonačelnika Zagreba bili u travnju možda ne bi i sama oboljela od korone, možda bi i moji roditelji izbjegli bolnicu, a moj ‘stariji brat’, sada bi bio doma, uz svoju ženu i sinove, unuke, a ne u bolnici. Uspavan.
I baš se, eto, poklopilo da je svibanj puno sigurniji mjesec, baš onaj u kojem slavim rođendan, i onaj koji mi uvijek servira neku životnu lekciju.
Rođendane pamtim po maminom kolaču od jagoda i šampanjcu s prijateljicama. Pamtim ih i po iskrenim osmjesima, poljupcima, zagrljajima, poklonima – iznenađenja.
Prošli rođendan slavila sam ljubav, ovaj ću – život….
Moj ‘stariji brat’ oduvijek je mislio kako niti jedan frajer za mene nije dovoljno dobar pa su svi moji odabiri, premda neki bili i iz čiste ljubavi, povremeno bili na udaru njegovih kritika, koje sam godinama naučila stoički izdržati. Možda sam mu zato samo jednog, tada ‘posebnog’, prešutjela. Iako mislim da je znao…
Prije godinu dana na moj me rođendan svemir nagradio divnim sunčanim danom i toplom noći, onakvom kakve obično živimo u kolovozu. Nagradio me i ružičastim naočalama ispod kojih je svijet bio nekako ljepši, a ljudi bolji. I dok smo tako taj poseban i ja u vrtu jedne terase hotela i daleko od svih pogleda nazdravljali mojim mladim godinama odjednom mi je sve postalo kristalno jasno. Od ljubavi nikad ne treba odustati.
Dočekalo me jedno pitanje koje je žuljalo poput kamenčića u cipeli i koje je, da nisam ni znala, godinama visilo u zraku, a koje nas tada od bivših ljubavnika nije pretvorilo u prijatelje. Štoviše!
I dok sam te iste noći iz jednog hotela, gdje ljubav nije pobijedila, vozila praznim ulicama grada prema drugom, gdje je utjeha budno čekala, pomislila sam baš kad su se poklopile kazaljke na satu, i kad je i taj rođendan bio odrađen, na uvijek ironičnog Oscar Wilda, pisca genijalnog uma i britkog jezika, koja kaže:’ Malo iskrenosti je opasna stvar, a mnogo iskrenosti je potpuno fatalno….!’ I bilo je…
Ovaj rođendan odlučila sam slaviti – život. Puno je razloga.
Pobijedila sam koronu. Jedva da sam došla k sebi a onda je stigla još jedna loša vijest, pa još jedna. Sve su me katapultirale iz cipela, zatekle me nespremnom i prilično slabom. Koronu su dobili i moji roditelji, i premda su oboje istodobno završili u bolnici, na kisiku – iz nje su izašli kao pobjednici. U nekom drugom gradu.
Kad život servira takve situacije onda su i lica prijatelja još ljepša. Jedno od njih je lice primarijusa Siniše Glumičića koji je, premda nikada nije upoznao moje roditelje, taj dan između svih 16 operacija, zvao svoje kolege, pomagao ljudski, prijateljski, nesebično….
O količini stresa ne moram ni pisati. Dovoljno je reći da je u jednom trenutku zabunom okrenuo broj splitske bolnice umjesto riječke, i gubio vrijeme objašnjavajući kako je nemoguće da moji roditelji nisu pacijenti te iste. Siniša, oprostit ćeš mi na ovoj iskrenosti, ali danas se tome možemo smijati, i nazdraviti našim svibanjskim rođendanima. Ali time si mi samo još jednom pokazao snagu prijateljstva, i još jednom kako si veći od najvećih.
Život mi se polaganim, ali sigurnim koracima, vratio u normalu, na staru cestu. Vratila mi se i ona radna energija, onaj ushit koji svako jutro osjetim kad uz prvu kavu pregledam portale, odgovaram na mailove, delegiram teme suradnicima. Ali osmijeh, osmijeh se još nije vratio. Možda sam dobila i boru više koja će me sa svakim pogledom u zrcalo podsjetiti na brigu za ljude koje nisam spremna izgubiti. Na moje roditelje, na mog prijatelja koji u ovom trenutku spava a koji je ovaj grad (i mene!) zadužio djelima koja njegovom željom prolaze ispod radara. Kako ironično?! Baš sad kada se grad budi, kad nas uvjeravaju da brojke oboljelih od korona virusa rapidno padaju, kada korona prestaje biti tema, kada to postaju izbori.
Mili moj, ovaj rođendan bez naših pjesma neće biti isti. Ostaju mi jagode, ostaje mi šampanjac, ostaje mi i to – kao u Balaševićevoj pjesmi – što se volimo, onako iskreno.
Ja nimalo ne sumnjam da ćeš ovaj tekst jednom pročitati, da ćeš me po tko zna koji put kritizirati, proglasiti nerazumnom, obrisati čelo, mahati rukama i istodobno vrtjeti glavom, a onda me pogledati i poljubiti u čelo. I zato molim te – probudi se jer ne znam tko će paziti na tvoju obitelj, na ove ulice, tko će paziti na mene, ovako šašavu, ishitrenu i nesmotrenu, kritizirati moje krive odabire, hvaliti moje uspjehe, biti moje svjetlo – ako ne ti! Čekam da mi ovaj rođendan otkriješ svu snagu života u našem svijetu gdje prijateljstva nisu licemjerna i interesna, gdje su ljudi – ljudi.
PS: Nikad ti nisam rekla kako oduvijek imamo totalno drugačiji glazbeni ukus, ali trenutno volim i te tvoje ‘glupe’ pjesme. Užasno mi fale.
Do čitanja,
Sandra Njavro
Foto: Instagram
