Make your day different

Logo Cover

Prim.dr. Siniša Glumičić o godini na izmaku, potresu u operacijskoj sali (ali i u životu!), jednom bolnom gubitku, izgubljenom djetinjstvu, ali i o neupitnoj nadi…

Sjedim doma, sam u svojoj radnoj sobi, i pokušavam nakon dužeg vremena, poloviti konce, posložiti neke stvari i događaje na svoje mjesto, naći neki mir u tom mentalnom kreiranju rasporeda i pospremanja ladica u glavi. Rijetko imam ovakve trenutke, a još rjeđe tendenciju da ih stavljam ‘na papir’, u ovom slučaju za kolumnu – za koju me Sandra već tjednima zapitkuje i lagano gurka da nešto napišem. Međutim, nakon ovih par ludih dana, nakon jučerašnjeg potresa koji je bio istinski dramatičan – strašan, nakon današnjeg ranog jutra kada su krenuli ‘after shocks-i’, a sve to vrijeme ne jenjava ni ludnica oko Covid-a, i sve nam je bliže, uistinu mi treba neki vlastiti smiraj, neko resetiranje prije nego uđemo u novu 2021. godinu.

Jučer sam upravo bio završio operacijsku korekciju nosa kod jedne mlade djevojke iz Beča, i možda ni par minuta nakon završetka zahvata, taman dok ju je kolega anesteziolog probudio, a ona još ležala na stolu u operacijskoj sali – krenuo je potres. Istinski, zastrašujući, dugačak potres.

Prim.dr. Siniša Glumičić

U prvih par sekundi pomislio sam da se radi o još jednom ‘after shock-u’ zbog nedavnog jačeg potresa oko nesretne Petrinje, no vrlo brzo nam je svima postao jasno da je ovo nešto puno ozbiljnije, nešto razarajuće.

Kako smo već prije imali razrađen plan gdje se u klinici skloniti u slučaju ovakvog potresa, anesteziolog je povukao pacijenticu na operacijskom stolu ispod široke betonske nosive pregrade, dok sam se ja s drugim osobljem sklonio pod masivni štok. Struja je nestala isti tren, baš kao i signali mobitela. Pogledao sam kroz prozor, a Deželićeva ulica već je bila puna prestravljenih ljudi koji su istrčavali iz svojih stanova i zgrada, ponekih crjepova na cesti, svirali su silni alarmi. Ukratko, apokaliptični doživljaj.

U jednom trenutku smo se i ja i anesteziolog zapitali kao bi to sve izgledalo da je potres tresnuo kojih 10 minuta ranije dok smo još duboko bili u operaciji, a žena u anesteziji?!

 

Naime, nije problem nestanak struje, imamo automatske generatore koji uskoče, ali ta trešnja, to poskakivanje poda, zidova, stropova, a ja istodobno s oštrim instrumentima u nježnim hodnicima nosnih struktura..?! Pomislio sam kako li je tek kolegama koji po bolnicama operiraju puno vitalnije stvari?

Svi smo krenuli zvati doma, svoju djecu, obitelji, ali bezuspješno. Sve su telefonske linije bile mrtve. Netko je prvi čuo negdje da je epicentar u Petrinji, Sisku.. 6.4..strašno. Ako je ovdje tako zadrmalo, onda tamo mora da je opća destrukcija.

@almeida_moreira_a_v

U jednom trenu napokon mi je zazvonio telefon i moj mlađi sin javio se u panici. Svi su dobro, ali prestravljeni i u šoku. Osjećam da je na rubu suza i da moram što prije doći doma.

Istovremeno, vraćaju se signali na mobitelima, stižu poruke, od svukuda; od Ljubljane, Beča, Amsterdama, Podgorice, Istre, Sarajeva… Svi su osjetili potres i svi znaju da je Zagreb bio tik do epicentra.

Prijatelji se brinu, a ja šaljem samo kratke poruke, svi smo – ok i ‘thumbs up’ emoji, iako daleko od toga da smo – ok. Jednostavno smo imali sreće, živi smo, neozlijeđeni, zgrada čitava, iako zdrmana. No realno nismo – ok. Daleko smo od toga.

@_photkizza_

Čujem da je negdje u Petrinji poginula curica, da su ljudi zatrpani pod ruševinama, da je centar grada nestao u tih desetak sekundi. Zar je moguće da se toliko nevolja sručilo na nas u samo jednoj jedinoj godini??

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Love Croatia (@volimhrvatsku)

Osjećam težinu i ljutnju u sebi, ali ne na nikoga ponaosob. Nitko nije kriv niti za potrese niti za taj virus koji hara već maltene godinu dana. Jednostavno nisam, i nismo – ok.

Ubrzo stižem kući i iako su svi potreseni, šok polako nestaje. Djeca vidljivo istraumatizirana, već znaju da to nije kraj poučeni potresom s početka godine i da slijede zasigurno novi potresi, a svaki od njih kao da zabije špricu punu kortizola duboko u želudac.

Slijedi plan za noć. Tko s kim spava, gdje se sklanjamo kad krene drmati, znamo dril, prošlo smo ga nebrojeno puta. Ne mogu se oteti ni osjećaju tuge kad razmišljam o njihovom djetinjstvu koje se toliko radikalno promijenilo u samo deset mjeseci. I taman kad smo počeli nazirati kraj koroni, taman kad smo u ovim mrklim zimskim teškim mjesecima shvatili da možda ipak cjepiva i mjere budu stale konačno tome na kraj, naša se planeta zaigrala s nama i razarajućim potresima dala nam do znanja koliko smo nemoćni u odnosu na sile prirode.

Za vrijeme večere pokušavam svojoj djeci objasniti koliko je to sve ipak sastavni dio života, da priroda nije samo prekrasno sunce i plavo more, već i bujice, požari, tsunamiji i potresi. Iako znam da sve to oni već znaju.

I onda moj 10 godišnji sin izvali: ‘Deda Pera je baš imao sreće!’. Naime moj je otac, njegov deda Pero, umro početkom ove godine, nakon dugogodišnjeg Alzheimera. Mirno, u snu. Umro je prije negoli smo uopće čuli za koronu, a kamoli razmišljali o potresima i razaranjima, zatvaranjima granica, ukidanjem putovanja, maskama i rukavicama, PCR testovima.

I koliko god bi sad želio da je moj prekrasan i vječno optimističan otac tu, možda je moj sin stvarno u pravu kad kaže da je ‘imao sreće’ i otišao prije svih ovih nevolja.

Sutra je posljednji dan ove crne 2020. godine. Ova iduća jednostavno mora biti bolja.

Prim.dr. Siniša Glumičić

Napisao: Prim.dr. Siniša Glumičić
Foto: privatni album/Instagram

 

Slični članci