Ovu Splićanku brojni pamte po upečatljivom osmijehu i ugodnom glasu s malih ekrana još iz 1990 – ih kada je na HTV – u vodila niz emisija te kao Miss Jugoslavije 1987. Još je davno televiziju zamijenila znanošću, a danas je uspješna znanstvenica i sveučilišna nastavnica. S dr. Aleksandrom Mindoljević Drakulić smo razgovarali na promociji njezine nove knjige.
Osim svoje televizijske karijere, dr. Aleksandra Mindoljević Drakulić je poznata kao psihologinja, psihoterapeutkinja i profesorica. Odlaskom iz televizijskog svijeta, Aleksandra se u potpunosti posvetila svojoj znanstvenoj ljubavi – psihologiji. Od tad se razvija u svojoj struci i sad iza nje stoji niz objavljenih radova i knjiga. Specijalizirala se za psihoterapiju što ju je i dovelo do njezine nove knjige Živjeti sa zloćudnom bolešću – kreativni kurikul za roditelje, učenike i nastavnike. Aleksandra u njoj govori o veoma teškoj temi koja je pogodila brojne obitelji. To je ujedno i priručnik sa savjetima kako se nositi s teškom situacijom kada roditelje s djecom pogodi zloćudna bolest. Aleksandra je s nama podijelila svoja razmišljanja o televizijskom iskustvu te svom poslu profesorice i psihoterapeutkinje.
1. Kako ste započeli pisanje ove knjige/priručnika? Što Vas je potaknulo?
Pisanje ovog priručnika počela sam zapravo na prijedlog utemeljiteljice udruge pacijenata MijelomCro gospođe Mire Armour. Njezina je ideja bila da napišem nekoliko redaka, točnije jedan kraći tekst za djecu i mlade koji se suočavaju s malignom bolešću svojih bližnjih. Ponuđena tema izrazito je bolna i teška, pa je tekst koji sam trebala napisati imao glavni cilj pomoći djeci i mladima u njihovom lakšem snalaženju i suočavanju s teškom bolešću svojih roditelja. Nije mi bilo teško početi jer sam se u svojoj školskoj praksi suočavala sa sličnim problemima, sa školarcima koji su se osjećali posve izolirano, bijesno, tužno, krivo, ljutito i koji su najčešće skrivali svoju bol zbog mamine ili tatine bolesti, osjećajući da im život više neće biti isti. Stoga sam, već nakon nekoliko dana pisanja umjesto nekoliko pasusa odlučila proširiti tekst i napisati priručnik namijenjen i djeci i njihovim roditeljima pogođenima bolešću te nastavnicima te djece. Želja mi je bila ponuditi osnovni teorijski okvir o fenomenu tugovanja, opisati karakteristične reakcije djece i mladih na gubitak zdravlja njihovih roditelja te ohrabriti osnovnoškolce i srednjoškolce da proces svojega tugovanja mogu bolje prihvatiti i razumjeti, tj. da unatoč tomu što je netko u njihovoj užoj obitelji koga vole neizlječivo bolestan, da imaju pravo na vlastito životno zadovoljstvo, na veselje i radost. Za nastavnike i stručne suradnike u školama osmislila sam i nekoliko radionica za bolju prilagodbu tugujuće djece, kako bi lakše prihvatili gubitak i kako bi poboljšali svoje interpersonalne odnose.
2. Na predstavljanju knjige ste pustili video s ispovijesti jedne novinarke, bilo je veoma emocionalno. Nekima u dvorani, a i Vama, su oči bile pune suza. Kako se nosite s raznim pričama s kojima se susrećete? Uspijevate li se uvijek suzdržati od suza?
Plakanje je sastavni dio života. Upravo o tome pišem u svojemu priručniku i djeci na stanovit način dajem potporu i za takvu vrstu suočavanja sa stresom. Jer, kad te nešto boli i kad si tužan, kada ne možeš do kraja verbalizirati svoje doživljaje i kad si preplavljen jakim afektima –plakanje je normalna reakcija. Plakanje nije znak slabosti, nego znak zdravlja jer ne skrivaš svoje osjećaje. Iako se suze mogu protumačiti na različite načine: mogu djelovati misteriozno, mogu signalizirati moralnu snagu ili izvanrednu senzitivnost onog tko plače, u situacijama tugovanja govore svojim posebnim jezikom žala za prošlim vremenima i gorkog shvaćanja realiteta. Zbog toga su dobrodošle jer preusmjeravaju osjećaje tuge zbog gubitka i lakše otpuštaju psihičku i fizičku bol. Ljudi koji nikada nisu uspjeli zaplakati, ili se ne sjećaju kad su zadnji put plakali silno su zakinuti u vlastitoj ekspresiji. Kad zaplaču – psihološki napreduju.
3. Na predavanju je gospodin Šimleša spomenuo da je i psihoterapeutima teško jer s ljudima zajedno prolaze kroz sve te probleme. Je li Vas nečija sudbina posebno potresla?
Sigurna sam da su psihoterapeuti više nego ostale struke izloženi različitim pričama svojih klijenata. Pričama koje se ne govore u javnosti, a katkada koje i sam pacijent ne priznaje ni samome sebi. Iako su mnoge priče teške, psihoterapeuti su posebno educirani kako bi na refleksivan, analitičan i autentičan način to mogli čuti i razumjeti.
4. Koliko je teško u tim emocionalnim trenutcima ostati hladne glave?
Nije cilj ostati hladne glave, mi nismo nikakvi superljudi, nego je u recipročnom odnosu terapeut – pacijent važno pokušati razumjeti svojega klijenta i u tom odnosu ponuditi mu novo, korektivno emocionalno iskustvo, iskustvo koje dosad možda nije imao, iskustvo sigurnosti, povjerenja, osjećaja pripadanja, gradnje ljubavi… na taj način se ne mijenja samo pacijent. Mijenja se i terapeut. Oboje smo tzv. „fellow travelers“ na tom putu otkrivanja, cijeljenja i rasta.
5. Što vas je još u mladosti privuklo psihologiji, kako se rodila ta ljubav?
Imala sam brojne učitelje, ponajprije dobru profesoricu iz psihologije u splitskoj klasičnoj gimnaziji koja me je zainteresirala za to područje, pa sve do danas kada sam uz pomoć kvalitetnih voditelja prošla brojne psihoterapijske edukacije. Pomogla mi je i stručna literatura. Sjećam se da sam još kao studentica prve godine psihologije čitala dr. Dušana Kecmanovića, dr. Stanišu Nikolića, dr. Muradifa Kulenovića, E. Fromma, kasnije S. Freuda i brižljivo nabavljala prva izdanja svoje biblioteke.
6. Ovo čime se bavite je samo po sebi plemenito. No, Vi i predajete studentima. Danas su o ovom problem govorile i dvije Vaše bivše studentice. Kakav je osjećaj prenijeti svoje znanje na nekoga tko će ga primjenjivati kroz svoj život?
Predivan osjećaj! Bile su to Božena Malić i Mirela Lacko, mlade učiteljice kojima sam na Učiteljskom fakultetu predavala neke kolegije. Na predstavljanju mojega priručnika podijelile su svoja iskustva o tome kako im je bilo raditi s djecom koja imaju roditelje oboljele od raka. Općenito, prenositi svoje znanje mladim generacijama je kao vrsta umjetnosti, kao da si majka – hraniteljica koja mladim naraštajima udahnjuje svoju poruku, u konačnici svoju dušu. Držanje nastave nikad nije jednosmjerno, tu ne smiješ biti imitator, nego autentičan tumač koji osim teorije mora baratati i jezikom psihe. Danas nije lako mladima prenijeti poruku. U tome treba biti idealist, moralno jak, polemičan a katkada i revolucionaran. Poučavanje je obostran proces i intelektualnog i emocionalnog rasta.
7. Mnogi Vas poznaju po Vašoj televizijskoj karijeri, ali ste se posvetili znanosti. Radeći sve to, što biste naveli kao pozitivne i negativne strane oba posla?
Pretenciozno bi bilo reći da je to bila karijera. Prije bih rekla da je to bilo petogodišnje-šestogodišnje televizijsko iskustvo (od 1994. do 2000.) koje mi je prvo oduzelo anonimnost i gdje sam katkada doista osjećala da u prirodi TV-a kao medija čuči stanovita moć eksploatacije, pojednostavljivanje, nekritičnost prema TV osobama i redukcija tvog cjelokupnog selfa na svega nekoliko vidljivih osobina. S druge je strane postojala mogućnost učenja specifičnih vještina koje se nigdje drugdje ne mogu tako dobro i temeljito savladati osim u medijima, poput ovladavanja pisanom riječi, brušenja tzv. mekih vještina i sl. Televizija hrabri introverte i tako nudi iluziju snage, šarmira svoju brojnu publiku, otvara nove puteve utjecaja na druge i kao takva može izazvati ovisnost: i kod gledatelja i kod TV osoba. Priznajem da je to dijelom bilo i moje iskustvo i kao gledateljice i kao poznatog TV lica. U svakom slučaju, sve što sam naučila u svojem petogodišnjem honorarnom stažu na državnoj televiziji pomoglo mi je u svim drugim poslovima, pa i u današnjem poslu nastavnika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Aleksandra je diplomirala psihologiju još 1994., od tada je radila na televiziji i paralelno kao školski psiholog. Kada je 2000. otišla s malih ekrana, posvetila se napredovanju i znanosti. Prije je predavala na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, a sada svoje znanje prenosi studentima na Filozofskom fakultetu. Iza nje stoji niz godina školovanja i izrastanja u uspješnu profesoricu.
Fotografije: Privatni album
