Studio Moderne galerije ‘Josip Račić’ sinoć je bio poprište znakovitog otvaranja umjetničke izložbe perspektivne umjetnice Ivane Jurić, a njena originalna dvojezična postava ‘Nevidiljivo lice/Face Blindness’ privuklo je brojne zaljubljenike u umjetnosti hrvatskog javnog života. Uz mnoga poznata lica izložbu je s punom radošću obišla i naša proslavljena umjetniča duša, umirovljena sutkinja i neprikosvnovena ikona stila, Đurđa Tedeschi.
Umjetnica Ivana Jurić sinoć je svečano otvorila atraktivnu izložbu znakovitog naziva ‘Nevidljivo lice/Face Blindness’, a u studiju Moderne galerije ‘Ivan Račić’, gdje će se izložba moći pogledati do 7. listopada, okupila se odlična društvena krema, željna kvalitetnih umjetničkih druženja.
Za tu je prigodu vječna muza, umirovljena sutkinja i žena čiji stil uvijek očarava, Đurđe Tedeschi, odabrala zanosnu crnu dugu košulja-haljinu, kombinirajući je s crnim čizmama, bijelo-crnom kariranom kapom i velikom torbom koja je savršeno upotpunila njen vječno zarazan mladenački stil odijevanja. A i drugi su se uzvanici ukazali u biranim izdanjima.
Ivana Jurić diplomirala je animaciju i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dobitnica je: Nagrade Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu za izuzetan uspjeh tijekom studija i diplomskog rada, Druge nagrade ESSL ART AWARD CEE 2009 za film Ja i seriju kolaža i Grand Prixa na Festivalu hrvatskog animiranog filma. 2012. god film Soba prikazan je na ARTE tv-u i bio je dio programa renomiranog filmskog festivala New Directors/ New Films u MoMA-i i Film Society of Lincoln Centeru, (New York). Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica je HDLU Zagreb i HZSU. Živi i radi u Zagrebu.
Izložba dvojezičnog naziva „Nevidljivo Lice / Face Blindness“ predstavlja 12 radova (kombinirana tehnika, 10 radova iz 2018. i 2 rada iz 2017. godine.), a evo što o njenim djelima piše povjesničar umjetnosti Željko Marcijuš.
“…Ivana Jurić kontroliranim kaosom kolaža rekreira biološki portret vrste koji je univerzalan, disperzivan, višedimenzionalno prostorno-vremenski oblikovan, znakovit i slojevit. To je ujedno i autogram osobne specifičnosti. Ivana ima blagi oblik nepercipiranja ljudskoga lica – Face Blindness – stoga se izrazom i fokusira na zagonetni anatomski teritorij lica utiskujući ga u vlastiti vizualni kôd – vidljive korelacije svojevrsna suočavanja i razobličavanja užasa osjetilne frustracije, ali i rekreacije fokusom uslojeno presložena i slobodnim asocijacijama razlomljena, rasporena, analitički razvezana i ponovo povezana, pretumbana tijelo-lica s popratnim nadrealnim dodacima i višeznačnim aluzijama. Mimikom lica možemo gestikulirati 300 izraza. Iza tih izraza igre, plesa, glume i pantomime kriju se nakane, svrhovitost ili besmisao, ispunjenost ili praznina, žudnje, želje, osmjesi i radost, suze i mirisi, srdžbe i bjesovi, izopačenosti i gađenja, glad i sitost, psihološki karakteri, policijski profili i rase, seksualne privlačnosti ili odbojnosti koje se uvijek odražavaju na licu; zaljubljenost i očaji, agresija i strahovi, gnušanje i apetiti, ljubav i mržnja, djetinja iskrenost, ljepota i euforija mladosti te staračka mudrost; cinizam i ironija, podsmjesi i uvrede, zadovoljstva i ugode, pijanosti i halucinacije, zdravlje i bolesti, istinitosti i lažiranja; ljepote i ružnoće, lice-naličja tjelesnoga govora sa zvukom ili bez njega – kako nam to predočuje nijemi film bez glasa, ali i sama, također nijema, smrt. Naravno, u čovjeka se sve to rasprostire prirodno ugođenom skalom osjećaja u prostornom 3D ovalu: između tjemena – kose i čela, očiju razdijeljenih nosom, ušiju koje proširuju obris, obraza i usta, brade i vrata. Ako djelomice ili blago ne vidimo određene karakteristike, možemo to rekonstrukcijom – koja uključuje četvrtu dimenziju vremena – kao što čini Ivana kolaž-mozaikom: rekreirati, uobličiti, osvijestiti, rastrgati, a potom preobličiti i smiriti vizualizaciju zaleđenim supstratom ispremiješanih, a uravnoteženih psiholoških napetosti. Tako nevidljivo postupno postaje vidljivim licem‘.
O radovima, odnosno cijelom konceptu, u kojem je sinoć uživalo veliko ‘umjetničko’ društvo, autorica kaže: ‘Koncept izložbe kreće od Face Blindness-a, kojeg i sâma imam u blagom obliku. Nije da ne prepoznajem svakoga, nema veze niti sa ljepotom/ružnoćom pojedinca već je u pitanju neki (meni još uvijek nepoznat) sistem pamćenja i eliminacije. Najsličnije tome je nerazlikovanje ljudi druge rase, nepoznavanje njihove geometrije lica…; svi su nam slični dok se ne nađemo u situaciji da duže vrijeme boravimo s istima, treba neko vrijeme da si posložimo puzzle. Nije u pitanju sljepoća već nešto poput nemanja sluha…; čujem pjesmu, ali ne raspoznajem tonove i akorde, to jest ne mogu ih ponoviti u tonalitetu.’
Fotografije: John Pavlish
