Jedan od najprepoznatljivijih i najcjenjenijih vokala hrvatske glazbene scene, neponovljiva Vanna, priprema se za još jedan susret sa svojom vjernom publikom. U prestižnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, 19. svibnja, održat će koncert koji već sada obećava večer punu emocija, vrhunske glazbe i neočekivanih iznenađenja.

Iako su njezine vokalne sposobnosti dobro poznate, Vanna u ovom iskrenom razgovoru otkriva kako joj puko nošenje titule ‘odlične vokalistice’ više nije dovoljno, ona želi publici ponuditi cjelokupno, nepredvidljivo iskustvo. Uoči ovog glazbenog spektakla, razgovarali smo s glazbenom divom o izazovima akustične ogoljenosti u Lisinskom, presvlačenju starih hitova u novo ruho, probijanju kazališne distance, ali i o onoj najnježnijoj, privatnoj ulozi bake u kojoj trenutno neizmjerno uživa…

Vanna, 19. svibnja vraćate se u Lisinski. Koja vam je bila prva misao vodilja pri planiranju ovog datuma, kakvu atmosferu i energiju želite stvoriti te večeri?

Vanna: Iskreno ću vam reći, termine za koncerte u Lisinskom je u zadnje vrijeme jako teško dobiti i prihvatili smo prvi slobodni termin tako da sam datum nije znakovit. Voljela bih imati još jedan termin za dodatni koncert s obzirom na to da ćemo koncert 19.5. uskoro rasprodati. Sama po sebi, dvorana Vatroslava Lisinskog kreira pravu koncertnu atmosferu i jako se veselim opet pokazati što bend i ja možemo.

Najavili ste svoje hitove u ‘novom izričaju’. Možete li nam malo odškrinuti vrata svog glazbenog laboratorija i otkriti što to točno znači za publiku koja vas vjerno prati?

Vanna: Pa, ja samo mogu slutiti što publika očekuje i znam da je na meni da je ne razočaram, što se, naravno, neće dogoditi. Ali meni je izazov ponuditi nešto novo, uzbudljivo, neočekivano, ali bez namjere da svojim pjesmama dokinem njihovu pravu namjenu. Nekako sam s godinama shvatila što ja ljudima predstavljam u glazbenom smislu jer me, srećom po mene, ta povratna informacija publike nije zaobišla i uvažavajući njih, znam što mi je činiti. No, znam kako će biti pravo osvježenje napraviti neka iznenađenja, pa makar samo naći duhovitost umjesto pretencioznosti, lakoću umjesto patetike.

Lisinski je prostor koji ‘čuje sve’, za razliku od velikih arena koje gutaju finese. Koliko vas ta akustična ogoljenost drži u stanju povišene koncentracije i je li to zapravo najzahtjevniji ispit za pjevača?

Vanna: Dobro ste to rekli, to o gutanju finesa, ali dobro je i jedno i drugo. Ipak, ja koja se prvenstveno služim svojim glasom uživam u takvim koncertnim uvjetima i jedva čekam iskoristiti atmosferu koncentriranog slušanja. Nekako mislim da sam danas puno bolji interpretator nego prije, u mojim počecima i naravno, jedva čekam se s tim poigrati. Kao što sam rekla, koliko god voljela imati imidž vokalistice, sama po sebi, ta je kvalifikacija pomalo dosadna, nemaštovita, neuzbudljiva i pretenciozna. A to su kvalifikacije kojih se grozim i zato se služim svojim glasom da ljudima kreiram glazbeno uzbudljivu, nepredvidljivu, privlačnu i duhovitu večer. Želim da ljudi dožive iskustvo, a ne samo linearno nabrajanje pjesama.

Kada slažete set listu, kako balansirate s ranim hitovima iz 90-ih? ‘Presvlačite’ li te pjesme u nove, zrelije aranžmane ili se na tih nekoliko minuta namjerno vratite u vlastitu prošlost?

Vanna: Pjesme koje su navršile više od 30 godina su normalno, dosad podlijegale raznim obradama, novim aranžmanima i izvođenjima koja su bila popriličan otklon od originalnih zamisli. Na jednom od meni dražih mojih koncerata u Lisinskom, i to onaj koncert na kojem me pratila Zagrebačka filharmonija, smo čak raspisali note za pjesme poput Ne traži ljubav ili Tek je 12 sati i zaista su tako izvedene, uz 70-ak glazbenika Filharmonije, zvučale spektakularno. Naravno, to je bilo za tu priliku; htjela sam pokazati da su te pjesme već pomalo evergreeni i da je dobra melodija bezvremenska vrijednost bez obzira na aranžman u kojem se prvi puta pojavila. Naravno, poslije sam se opet vratila izvornom izvođenju, a kako će biti 19.5. – čut ćemo!

Publika u Lisinskom uglavnom sjedi, što stvara dojam kazališne distance. Koja je vaša tajna tehnika probijanja te nevidljive barijere između pozornice i partera?

Vanna: Ja jesam vrlo posvećena samoj izvedbi, ali ipak razmišljam o publici skoro u svakom trenutku. Zamišljam kako bih ja reagirala kao publika i s obzirom da često i idem na koncerte drugih izvođača, upijam energiju drugih umjetnika i neophodne interakcije s publikom. Ja sam, naime, svjesna da moj glas ljudima može na trenutke djelovati prilično artistički, nepotrebno elitno ili nekako presofisticirano. A to nije moja scenska, pa ni privatna osobnost. Zato sam tome doskočila s raznim scenskim neposrednostima koje razbijaju tu eventualnu distancu, pa time kao da želim poručiti da moje pjevanje nije vještina koja je sama sebi svrha, nego se glasom koristim za svakojake emocije u kojima želim da ljudi ravnopravno sudjeluju. Nadam se da mi na trenutke i uspijeva.

Posljednjih godina sve se više afirmirate kao autorica vlastitih pjesama, poput ‘Pune memorije’. Je li osjećaj izvođenja vlastitog, intimnog zapisa drugačiji od interpretacije antologijskih pjesama koje su za vas pisali drugi?

Vanna: Pa na neki način i jest, ali nikako me ne napušta emocionalni naboj s kojim izvodim hitove drugih autora koji su te pjesme pisali za mene. Sa svojim im pjesama jednostavno pokušavam parirati, ali naravno da mi je uspjeh svake moje pjesme bitan do kosti.

Nakon rasprodanih arena i Porina, borite li se ikada s pritiskom visokih očekivanja ili danas na scenu izlazite s lakoćom nekoga tko više nikome ništa ne mora dokazivati?

Vanna: A ne, ja se u svojoj glavi stalno dokazujem jer vjerujem da čovjek stagnira ako misli da je već sve od sebe pokazao. Uostalom, glazbene me kreacije i dalje ne puštaju na miru, pa dokle god ima publike koja to zna cijeniti, ja ću se uvijek truditi iznenaditi nečim novim.

Iako ste na sceni desetljećima, kako se danas rješavate treme? Sjećate li se nekog nastupa s početka karijere koji vam je bio baš traumatičan, a danas mu se smijete?

Vanna: Tremu znam imati kada je situacija da imam samo jedan pokušaj da otpjevam neku pjesmu, neki direktan prijenos, ili kada izvodim pjesmu koju sam morala pripremiti za neku priliku, a nije iz mog standardnog programa. Pred vlastiti koncert nemam tremu, naprotiv. No, bilo je situacija kada mi je srce bilo u grlu, ne baš dramatično, ali nije mi bilo svejedno. Recimo, jedan takav trenutak je bio prilikom dueta s Andreom Bocellijem na njegovom koncertu u Areni. Iako sam bila i više nego 100% spremna, bilo mi je jako frkovito.

U čemu se na pozornici osjećate najudobnije, a što nikada ne biste odjenuli?

Vanna: Volim kraće, lepršave haljine, nikako ne volim uske dugačke haljine i biram cipele u kojima se mogu kretati s lakoćom (platformice su uvijek poželjnije od klasičnih štikli koje izgledaju elegantnije, ali su u pravilu neudobnije). Jako volim i odijela.

 Za Lisinski se uvijek traži ‘ono nešto’ više u vizualnom smislu. Koliko vam je bitan taj modni pečat na koncertu i kada je u pitanju moda, kakvu Vannu ćemo vidjeti na koncertu u svibnju?

Vanna: Oh, znam i osjećam važnost toga i spremam se, za sada u mislima, kako bih voljela djelovati s pozornice te vjerujem da uskoro krećem i u realizaciju.

Privatno uživate u obiteljskom životu. Koja je za vas ključna razlika u onoj nekoj specifičnoj energiji i ljubavi između uloge mame i uloge bake koju trenutno živite?

Vanna: Pa svi će vam potvrditi da je divna ta ležernost pristupa malom djetetu za koje ne morate snositi roditeljsku odgovornost, a imate dovoljno iskustva da znate uživati u trenutku te slatke, naivne, neiskvarene i neodoljive ljepote koja je toliko kratkotrajna i rijetka kasnije u životu. Naravno, i dalje se brinem o svemu i svačemu, budim se usred noći zabrinuta za toliko toga i uplašena od svih opasnosti svijeta koje tek noću još jače prijete, ali uživam biti u njenom društvu i nadam se da pamtim svaki trenutak kojim nas ona sve obogaćuje.

Da možete programirati emociju publike, s kojim jednim, specifičnim osjećajem biste voljeli da ljudi 19. svibnja izađu iz Lisinskog u zagrebačku proljetnu noć?

Vanna: Ah… voljela bih da izađu osjećajući da su dobili više nego što su mislili da hoće, da je ljepota glazbe puno više nego što su mislili da je, te da budu dobre volje, nasmijani, ganuti, nadahnuti i šarmirani. Znam, poprilične zadatke sam si zadala, ali moja publika to zaslužuje.

Foto: Joanna Paciorek/Privatna arhiva