Spisateljica Ana Dumančić, autorica romana ‘Pravi se da si normalna’, prve dane nove godine provodi u Istanbulu, sa suprugom, uglednim neurokirurgom turskih korijena. Sjećanja na blagdane provedene u Hrvatskoj još su živa, a nakon razgovora s bliskom prijateljicom naša se Ana s pravom pita: Da li je ugodnije blagdane provesti u razorenoj nego u cjelovitoj obitelji? Odgovore potražite u njezinoj posljednjoj kolumni, koja je stigla iz srca Turske.
Blagdansko doba najljepše i najgore vrijeme u godini. Za sretnike koji su dio sretne obitelji to je još sretnije doba, a za nesretnike koji su sami, ti dani su još zericu nesretniji nego obični. A pogotovo Badnja večer – ona je ogledalo života. Sve što imaš; tada najviše imaš, a sve što nemaš – na Badnju večer najužasnije nemaš.
Ali što je to što čini sretnu obitelj? Jesu li zaista sve sretne obitelji sretne na sličan način, a sve nesretne na različit? Ili treba redefinirati i to tumačenje? Jesu li ‘razorene’ obitelji po defaultu nesretne, a one cjelovite (obično su sastavu mama tata i dvoje djece) po defaultu sretne?
Moj partner dolazi iz ‘razorene’ obitelji, a ja iz ‘cjelovite’. Njegov otac i majka vjenčali su se svaki po tri puta. Na tom putu su prikupili puno novih članova i regrutirali ih tu njegovu veliku ‘razorenu’ obitelj. Moji roditelji su od stoljeća sedmog zajedno. Baš kao i njihovi prije njih. I cijelo obiteljsko stablo uostalom. Međutim, ono što njegovima i mojima zajedničko jest da i njegovu razorenu obitelj čine brojni temperamentni mediteranski likovi, baš kao i moju cjelovitu.
Svi su oni u svakom trenutku jednako spremni proaktivno se uključiti u svaku prepirku i napraviti od nje pravu pravcatu apokalipsu.
Ali ono što uvelike razlikuje obiteljska okupljanja kod ‘razorenih’ i cjelovitih obitelji je granica do koje se ide u tradicionalnim svađama za obiteljskom blagdanskom trpezom.
Intenzitet svađa u ‘razorenim’ obiteljima je daleko slabiji u odnosu na onaj u cjelovitima. Krvno srodstvo čini svađe brutalnijima, rane dubljima, te posljedično i potpuno pomirenje nedostižnijim. Novi partneri unose dašak one ljudskima urođene kurtoazije i suzdržavanja pred nepoznatima i njihova prisutnost pomaže pri održavanju komunikacije na civiliziranoj razini. S druge strane, ‘nova djeca’ koja su u prisutnosti svojih zločestih ‘maćeha’, bude u njima želju za prihvaćanjem i impresioniranjem.
Najdirektnija posljedica toga je da se diže razina truda koji se posvećuje detaljima. To se možda na prvu loptu čini samo sitnica. Ali što je život bez detalja? Život je sastavljen od detalja. Detalji su ono zrno soli koje čini sreću. Crveni ruž, svijeće, pomno zamotan poklon ili s pažnjom dekoriran stol. Pripremljena playlista za posebnu večer kada dolaze ljudi koji su neizmjerno važni nekome tko je tebi neizmjerno važan. Sve su to detalji kojima se u cjelovitim obiteljima ne pridaje puno pažnje.
Živjeti u ‘razorenoj’ obitelji je kao živjeti u filmu; ponekad je to horor, ponekad komedija, ali nikad nije dosadno ni predvidljivo. U ‘razorenim’ obiteljima nema očekivanja, pa nema ni razočaranja. Očekujemo nešto samo od onih s kojima smo krvno povezani, a tamo gdje postoje očekivanja- postoje i razočarenja. Sva pažnja, podrška i ljubav koju dobijemo od nepoznatih ljudi iz ‘razorene’ obitelji je bonus. Neočekivana radost. A baš takve radosti su najslađe.
Fotografije: Instagram
Autor: Ana Dumančić
