Nakon prve kolumne, koja nam je stigla prošlu nedjelju iz srca Turske, Ana Dumančić, autorica popularnog romana ‘Pravi se da si normalna’, poslala nam je i drugu. Dočekali smo je s veseljem. Svestrana spisateljica, čiju ste prvu kolumnu za Cover Style nagradili velikom čitanošću, a koja posljednje dvije godine živi na dvije adrese, hrvatskoj i turskoj, sa suprugom, turskim neurokirurgom, ovoga se puta na duhovit način pozabavila razlikama između stanovnika Lijepe naše, i onih s druge strane Bospora. Doista ni ne znamo nekog tko bi te razlike na bolji način uočio, i opisao.

Znate li da Turci nemaju pojma koliko su popularni na Balkanu?

I, Ana, kako nam je naš vjekovni neprijatelj? – Redovno me uljudno pita moj rođeni otac svaki put kad dođem u posjet. Uglavnom ne odgovaram, pravim se da ne čujem ili da ne znam o čemu on to priča, pravim se da me se to ne tiče i nastavljam ćaskati s mamom, sa sestrama i sa svima koji su se već zatekli ondje kad sam navratila. Ali on ne odustaje. Ovi naši drumovi još se nisu zaželjeli Turaka. – Dobacuje s drugog dijela stana.I tradicionalno se smije sam na svoju šalu. Ja opet ne reagiram. Ali sad već gubim koncentraciju i ne mogu pratiti što mi s druge strane na drugo uho drugi ljudi pričaju. Moj vrli otac mudro i dalje čeka reakciju. I ništa ga ne smeta i ne odustaje jer je reakcija izostala. Zna da je to samo privremeno. Ja se još suzdržavam da ne prasnem u smijeh, ili da se dobro ne izvičem. Ovisi kakve sam volje taj dan. Ali tada on vadi asa iz rukava: Idu Turci, vide im se … Sablje. Nakon toga svo glumljenje da ne čujem pada u vodu i svi skupa umiremo o smijeha. A što drugo? Mislim da si on računa u glavi kad ga je već snašla ta nevolja da za zeta ima ‘vjekovnog neprijatelja’ ne preostaje mu drugo nego da se šali na taj račun. A s druge strane Bospora, kad im to prepričavam, smije se bogme i moja svojta. Oni naime pojma nisu imali o tome koliko smo mi na Balkanu opsjednuti s njima.

Stokholmski sindrom

Prosječno obrazovan stanovnik Turske jedva da zna gdje je točno ono Hrvatska i je li uopće na Balkanu ili na Baltiku. A zabrinjavajuće velik postotak ih na spomen Dubrovnika sa zanimanjem kima glavom jer nisu pojma imali da je Dubrovnik uključen u tu našu državotvorevinu. Naime, bili su duboko uvjereni da je Dubrovnik refužo. S druge strane prosječno obrazovan Hrvat pročitao je u najmanju ruku Grički top, Hasanaginicu, Na Drini ćupriju i Smrt Smail Age Čengića, a pripadnici malo starijih generacija ponosno Agovanje i Noćnika napamet sipaju iz rukava. Ali što duže živim ovdje jasno mi je zašto smo toliko opsjednuti s njima. Osim što mi se sve nešto čini da mora da je i u nas i u susjeda nam Srba to neka verzija Stokholmskog sindroma.

Tuđman & KaLamarko vs. Ataturk

Turska je usamljena zemlja. Smještena na jednoj vjetrometini gdje se živi u politički nehumanim uvjetima pod konstantnom prijetnjom neke destrukcije. Sve što se događa je silovito. I rast i pad. Zato je kroz stoljeća taj turski narod razvio neke civilizacijske vještine koje su fascinantne. Koliko god se mi busali u prsa da smo veliki domoljubi. To mi je bliska tema iz moje velike obitelji hercegovačko-dalmatinskih korijena, tek sad vidim koliko nam je slabo to domoljublje. Savršen primjer manifestacije naše domoljublja je da je moj sin prije par godina na testu iz povijesti prepoznao Ljudevita Gaja i Ivana Kukuljevića, a Franju Tuđmana nije. Čak je i na ispravku izgubio bod jer mu je netko šapnuo da je to taj neki Tuđman, ali je ovaj krivo čuo pa je napisao TuđNan. Moj sin, a ni mnogi drugi dvanaestogodišnjaci, nikad nisu čuli ni za jednog drugog hrvatskog političara osim za Karamarka. Kojeg zovu Kalamarko (po istoimenom liku lignje iz crtića Spužva Bob). Čak me nekad kad čuje da su neki izbori zna i mrtav ozbiljan upitati je li Kalamarko ‘zavladao’. I tu staje sva involviranost našeg podmlatka u hrvatsku političku elitu. Jer ne računam ono kad je jednom taj moj isti sin jedinac – na moje veliko čuđenje odakle je poznaje – Jadranku Kosor jako prisno pozdravio na cesti uvjeren da nam je to susjeda. (A što je u neku ruku i bila jer je maksi plakat s njezinim likom bio ispred našeg stana.)

Za razliku od mog sina koji ne prepoznaje ni tvorca naše države, a kamo li koga drugoga, u Turskoj djeca prije nego što progovore pjevaju Izmirski marš – Ataturkovu himnu. To je tako jer u Turskoj fenomen Ataturka ne jenjava. Svaka javna institucija, svaka privatna firma, svaki štand u Turskoj, bilo u Ankari bilo u Istanbulu ili na Cipru ima na najvidljivijem mogućem mjestu obješenu sliku Ataturka i neku njegovu rečenicu. Na dan njegove smrti 10. 11. u 9.05 ujutro život staje, ljudi izlaze na ulice i plaču po cesti. Nota bene: Ataturk je umro 1938! Većina njegovih suvremenika je umrla, a kult njegove ličnosti još živi. I to kako! Čak sam i sama svjedočila da su u Solunu u Grčkoj, gdje je Ataturkova rodna kuća koja je pretvorena u muzej, odrasli muškarci, (pa i moj i s njima), neutješno plakali kraj nekih eksponata. Ali svjedočila sam i još jednoj drugoj šokantnoj krajnosti. Naime, gledala sam majke koje ne plaču na sprovodima svoje djece. Bila sam u šoku. Objasnili su mi, (jer ja baš sve što me zanima baš uvijek moram ispitati zašto je baš tako) da se sprovodima u Turskoj, pogotovo ako su javni ili ih prenosi televizija – ne plače. To je tihi narodni konsenzus. Majka na sprovodu djeteta koje je poginulo u terorističkom napadu ne plače jer neće da dá gušta neprijatelju. Ipak nismo sve običaje skupili od Turaka jer u nas imamo narikače nadničarke. Koje za lovu plaču na sprovodima. Što bolje platiš to jače plaču. Mora da je to neka venecijanska tradicija. Oni su bili trgovci robom i uslugama.

Autor: Ana Dumančić
Fotografije: Instagram, Privatni album