Prije konkretnog odgovora na to zašto je u Turskoj dobro biti Ana, bitno je dati malo anamneze. Naime, ja sam odrasla u jednoj mnogoljudnoj ‘nuklearnoj’ obitelji s četvero djece (sve od istih roditelja) što je danas u građanskim okruženjima poprilična rijetkost. Osim ako se ne radi o članovima nekih religioznih sekta; što naravno nije naš slučaj. Uvijek sam bila dio neke grupe i utopljena u masi, a da stvar bude gora čak ni u majčinom trbuhu nisam bila sama jer imam sestru blizanku…
Obje smo, onako po starinski dobile imena po babama i djedovima. Nikolina po djedu Nikoli, a ja po baki Ani. Nepotrebno je uopće dodatno obrazlagati zašto sam cijeli život bila sam latentno nesretna što se zovem baš tako. To sam ime dobila od te svoje bake Ane u trajno nasljeđe baš kao i butine, svijetlu kožu i kosu. Silno sam se željela zvati Veronika, Jennifer ili bar Valentina, ali bila sam samo dosadno nazvana – Ana. Moje nezadovoljstvo tim imenom dodatno se pojačalo kad sam krenula u školu. U razredu nas je bilo čak šest s tim istim dosadnim imenom.
Međutim, otkad sam se preselila u Tursku moj život s imenom Ana doživio je nevjerojatan zaokret. Naime, Ana na turskom jeziku znači ovim redom; glavna, prva, najvažnija i majka! A Turci – oni nikad, ali ama baš nikad ne propuštaju priliku da mi to spomenu s oduševljenjem.
Na primjer, prošli tjedan sam u Denizliju išla obaviti svoju ‘izbjegličku’ dužnost prijave boravka. U uredu za prijavu stranaca službenik koji mi je pregledavao dokumente se cijeli ozario kada je vidio da se zovem Ana. Naime, on nikad prije nije čuo da se netko zove Ana! Njegovo ushićenje bilo mi je tako simpatično i iskreno da sam ga egocentrično pustila da misli da sam ja nekim svojim osobnim zaslugama stekla pravo korištenja tako moćnog imena.
Eto, konačno sam došla na svoje.
U Turskoj sam s imenom Ana i sa svojih 177 centimetara visine stvarno u svakom smislu impozantna, a kad dodamo i činjenicu da sam čak i s pramenovima od prije tri mjeseca još uvijek najplavija blondina – nema boljeg mjesta za mene da se od prvog dana osjećam kao kraljica i da ne uživam u svojoj jedinstvenosti.
Ta novootkrivena doza samouvjerenosti toliko mi je dala vjetar u leđa da sam je pod svaku cijenu odlučila što duže zadržati. Kako bi se osigurala da nema još neka Ana u Denizliji koju trebam dati lovcu da je odvede u šumu i kokne, onako kao informativno, iz kurioziteta, pitala tog istog službenika ima li još koji hrvatski državljanin u gradu. A kada mi je rekao da nema – mom zadovoljstvu nije bilo kraja.
Po svemu sudeći, izgleda da ću još neko vrijeme uživati u svom statusu. Osim ako se nakon ovog članka još dvadeset trideset Ana ne odluči preseliti u Denizli jer im je dosta ove nemile konkurencije visokih plavuša u Lijepoj Našoj.
Autor: Ana Dumančić
Fotografije: Instagram, privatni album
