Za one koji možda nisu znali, Antalija je prije trideset godina bila pustinja. Tada je tu bilo smješteno neko zanemarivo maleno polunaseljeno ribarsko naselje na obali Sredozemnog mora i gomile praznog prostora. To su bila vremena prije turističke invazije. Ali danas tomu više nije tako….
Danas je Antalija svjetski poznato ljetovalište s najvećom koncentracijom po kvadratnom kilometru luksuznih hotela i golf igrališta na svijetu. U Antaliji svatko može doživjeti odmor iz snova u svako doba godine.
Hoteli pružaju vrhunsku uslugu, plaže su predivne, hotelski bazeni još bolji, a mjesta za vrhunski šoping jednako zastupljena kao i štandovi tekstilom čisto solidne kvalitete i prilično povoljne cijene o kojoj se da i raspravljati.
Prevladava mediteranski ugođaj, ali s internacionalnim štihom. Jednako je lako pronaći izvrsnu tajlandsku hranu kao i frigane lignje i bevandu. Ovisno o raspoloženju gosta, Turci imaju i nude sve što čovjek može poželjeti. Koncept multidimenzionalne zarade od turizma doveden je do savršenstva.
Ono što je zanimljivo za nas jest da je Antalija svoj život započela nekako u isto vrijeme kao i naša Hrvatska. Početkom devedesetih odlučeno je kako će Antalija oživjeti. Nastupile su radikalne promjene. Poznato?
Ali tu svaka sličnost nestaje. Dok smo se mi i godinama nakon završetka rata religiozno kleli jedni drugima da smo ‘Za dom spremni’ i ratovali sa svima oko sebe i sami sa sobom, Turci su gradili hotele.
Dok smo mi diskutirali o tome kako će nam izgledati grb i koja će strana firma graditi autoceste, a koja farbati tunele, Turci su gradili golf igrališta. Dok smo mi po Dalmaciji gradili ilegalne apartmane s pogledom na crnu jamu ili susjedovu garažu, na mjestima gdje je prije bio kokošinjac, Turci su gradili rezorte od sedam zvjezdica.
Dok su se u Hrvatskoj lomila koplja oko toga treba li koristiti riječ nadnevak ili datum u službenim izvještajima, Turci su besramno punili svoje hotele bogatim golferima. Dok smo mi kolektivno kao narod radili na tome da obogatimo naše domaće već ionako prebogate tajkune, Turci su vrijedno jednog po jednog po svijetu tražili bogate Ruse da ih dovedu u svoje hotele sa sedam zvjezdica gdje su im na suncu i moru prodavali krzno i dragulje, umjesto sunca i mora.
Antalija je maestralan dokaz turske ekspeditivnosti. Antalija je proizvod turskog mentaliteta, dijete te zemlje brzog djelovanja. Ništa nije slučajno. Današnja Antalija je rezultat posvećenosti cilju. Rezultat odlučnosti da kad se donese neka odluka da se ona provede prije nego što se itko stigne zapitati je li to baš prava odluka.
Kad se odabere strategija, ona se slijepo slijedi. Nema labavo. Nema distrakcija. Nema demokracije. A demokracija? Demokracija je ionako precijenjena. Naša Hrvatska je baš dobar primjer zašto bi trebalo na neko vrijeme staviti demokraciju ‘on hold’. Barem dok ne stvorimo nešto što bi moglo biti bar malo nalik ovoj Antaliji.
Fotografije: Instagram
Autor: Ana Dumančić
