Iz srca Turske, gdje živi posljednje dvije godine, naša kolumnistica Ana Dumančić i autorica romana ‘Pravi se da si normalna’ poslala nam je novu kolumnu u kojoj otkriva svoja tri načina opuštanja i otpuštanja u zemlji svog supruga. U urnebesno duhovitoj kolumni pojašnjava svoje kulinarsko umijeće, kako je otkrila slikara u sebi te kako se umjetnošću moguće baviti u paru. I tišini. Ako je, naravno, osmijeh prisutan. A što je sve otkrila pročitajte u nastavku….
Nema boljeg lijeka za uključiti mozak, razmišljati i biti kreativan nego kad si dugo sam u nepoznatoj zemlji gdje se govori nepoznati jezik. Ja sam todoživjela na svojoj koži. Otkad sam u Turskoj, otvorio mi se cijeli jedan novi svijet. Uz ovaj već postojeći. Ovdje sam osim Ane prevoditeljice i Ane mame, otkrila i Anu pekaricu, Anu slikaricu i Anu spisateljicu.
1. Naučila sam mijesiti kruh – nakon preko 50 pokušaja iskristaliziralo se da znam pristojno kvalitetno napraviti četiri različite vrste. Baguette, sandwich kruh, mliječni kruh i bosanski kruh. Bosanski mi je najdraži i najbolje mi ide. Mora da to ima veze s genima. Nakon sakupljenog iskustva s različitih duhovnih praksi i new age pravaca i edukacija suvereno zaključujem da bolje meditacije od rađenja kruha nema. Iako i tu vrijedi ona stara per aspera ad astra jer je prilično frustrirajuće da čak i kad sve napraviš kako spada kruh imam svoj vlastiti život i svaki, ali ama baš svaki put ispadne drugačije. Meni je to naprosto nevjerojatno, radi se sa samo četiri sastojka, a toliko je mogućih komplikacija da ti pamet stane.
2. Počela sam slikati. Moja svekrva i ja smo, dok ja još nisam bila na dovoljnoj jezičnoj razini da tračam, zajedno slikale. Sjedile bismo satima i slikale. Svaka svoje. U tišini. Samo smo se povremeno osmjehivale jedna drugoj i s divljenjem gledale rezultate. A moji rezultati su ispali vrlo zadovoljavajući, iako ima tu još dosta prostora za napredak. Nažalost, glavni nedostatak mi je da su mi zasad i opus i motivi pomalo ograničeni. Naime, imam samo dva uratka – od kojih jedan nije dovršen. I slikam samo portrete svog muškarca. Ali tješim se da sam ja kao Rubens koji je sve barokne anđelčiće što je slikao po narudžbi naslikao tako da imaju lice njegove žene. Eto što ljubav uradi od nas umjetnika.
3. Napisala sam roman. Iako bi se to moglo i parafrazirati u ‘naučila sam se igrati sama sa svojim umom’. Uvijek me fascinirao ljudski mozak. To je jedan nevjerojatan instrument – takav da iz ničega može napraviti nešto. I to nešto opipljivo i stvarno. Ali da bi se dogodio taj moment kreacije treba ispuniti nekoliko preduvjeta. Za početak treba nazvati i dobro se išćakulati sa svima s kojima i inače ćakulate i sa svima s kojima već godinama niste. Onda treba skuhati sve što ste ikad zaželjeli jesti. Zatim, treba otići na sve dostupne kozmetičke tretmane i fitness programe i isprobati sve moguće odjevne kombinacije i modne stilove. I za kraj, treba pogledati sve nove serije na Netflixu. A onda, jednom kad su svi ti uvjeti i preduvjeti ispunjeni, a čovjek uvidi da sam sebe nije ispunio, e onda je idealno vrijeme za krenuti pisati roman. Uspjeh je zagarantiran. Tehnika je isprobana.
Fotografije: Privatni album
Autor: Ana Dumančić
