Beskrajno duhovita i dovitljiva Ana Dumančić, spisateljica i autorica romana ‘Pravi se da si normalna’, ovaj će Božić proslaviti u rodnoj Hrvatskoj, u krugu obitelji. No, povratak kući nije joj bio sasvim lagan, a jedan nesvakidašnji događaj, kojem je putem svjedočila, natjerao ju je na dublje promišljanje, ali i pisanje ove kolumne…..
Ako postoji jedna riječ koja za mene idealno opisuje božićno doba onda je to – gužva. Gužva gdje god se okreneš. Ali sve gužve koje sam srela na javnim mjestima u Hrvatskoj ne mogu se mjeriti s gužvom u zračnoj luci Ataturk u Istanbulu. To je gužva kolosalnih razmjera. Ali to je jedna fina uredna kontrolirana gužva. Ali svejedno gužvetina da se smrzneš i poželiš biti bilo gdje drugdje samo ne tu.
Eto pa takva je bila gužva prošli tjedan kad sam se vraćala iz Turske u Zagreb, to je bila jedna od onih situacija u životu kad neki koncept potpuno pomakne granice nemogućeg pa je tako upravo ovaj put riječ gužva usvojila za mene jednu potpuno novu dimenziju.
Jednom davno tata mi je rekao da bi svatko trebao bar jednom mjesečno otići na plac, provozati se tramvajem do zadnje stanice u bilo kojem pravcu i posjetiti neki tvornički pogon, po mogućnosti teške industrije. Ja bih sad dodala još i – bar jednom u životu posjetiti zračnu luku u Istanbulu. Zašto? Jer je korisno za preispitivanje vrijednosti i načina života nas što smo se preurbanizirirali.
U Hrvatskoj strašnih razlika među stanovništva sela i gradova stvarno nema. Premali smo. I stanovništvom i površinom. Zato je korisno otići u neku veliku zemlju poput Turske na neko javno mjesto. Ja sam se tamo stvarno kvalitetno spustila na Zemlju i shvatila još jednom da ne znaju svi ljudi na svijetu engleski i da ne vise svi na smartphoneovima kao moj uski krug ljudi s kojima sam u kontaktu.
To je samo šačica nas. Daleko je to od neke mase. A u zemlji poput Turske riječ masa poprima nova značenja. Baš kao i gužva. Nakon što smo najvećim putničkim avionom koji sam ikad vidjela, a došli smo iz jednog od manjih gradova u Turskoj, sletjeli u Istanbul valjalo mi je ‘samo’ s dijela aerodroma za letove unutar države prijeći na dio za internacionalne letove kako bih odande poletjela za Zagreb. To je moja rutina. Taj put znam napamet jer sam ga prošla već toliko puta da znam svaku krhotinu u podnom mramoru na toj ruti. Međutim, to ‘samo prijeći’ nije uopće bilo nimalo ‘samo prijeći’.
Čim sam prohodala prvih 50 metara shvatila sam da nešto nije u redu jer sam tih pedeset metara hodala punih deset minuta. Svuda oko mene bile su neke raspršene grupe za koje sam tek nakon idućih 50 metara koje sam prohodala u idućih deset minuta shvatila da imaju nekog vodiča koji je u najmanju ruku bio jednako izgubljen kao i oni. Ali mojoj agoniji nije tu bio kraj. Sa svojih 175 centimetara visine stršala sam iznad njih kao toranj na Sljemenu iznervirana što iz te pozicije još bolje vidim koliko su neorganizirani.
Ali najgore je tek bilo ispred mene. Kad sam se jedva nekako, sram me priznati, ali najviše silom, progurala i krenula prema pokretnim stepenicama koje vode na gornju etažu s koje se ide na međunarodni terminal shvatila sam da će tih idućih 50 metara biti najtežih dosad. Masa u kojoj sam se našla još je uvijek stajala. Ni makac prema naprijed.
Čak sam iz daljine čula i neko žensko urlikanje koje je dodatno podiglo moje tenzije, a u tom osjećaju naravno nisam bila sama jer je i sva ostala nepregledna masa ljudi trebala gore baš kao i ja. Kad su neki već počeli odustajati i krenuli duljim putem, kad se malo oslobodio pogled prema prolazu prema gore vidjela sam nešto što nisam očekivala. Cijela ta lančana gužva nastala je zbog toga što se jedna žena (po odjeći vjerojatno iz ruralnih dijelova centralne Anadolije) nikako nije mogla popeti na pokretne stepenice.
Vrištala je i opirala se, a članovi njezine grupe su je bodrili i pokušavali joj objasniti proceduru, kojom nogom da stane na koji dio stepenica i na koju nogu da se dočeka, a ona je uporno sve odbijala u paničnom strahu. Na kraju ju je tu tetu jedan manijak samo snažno gurnuo i ona je pala na pokretne stepenice koje su je u sjedećem položaju odvele gore.
Nakon nje i nakon što se odčepio čep je na te stepenice stupio razjareni stampedo ostalih čekača. Malo je reći da sam bila preneražena. Zar je moguće da u 2017. u razvijenom dijelu svijeta poput Istanbula još postoji netko tko nikad nije vidio pokretne stepenice? Ja želim živjeti s idejom da takvih likova u Hrvatskoj nema.
Kasnije su mi moji turski prijatelji objasnili da su to ljudi koji idu u Meku na hodočašće. Postoji navodno neka lutrija i Saudijci puštaju u Meku svaki mjesec samo određeni broj hodočasnika iz muslimanskih država diljem svijeta. Očito je ovaj prosinac zapao Turke. Te se nepregledna rijeka ljudi koji nikad nisu vidjeli ni šoping centar, a kamo li zračnu luku zaputila na putovanje avionom u Meku. A na pola puta je Mordor – aerodrom u Istanbulu.
Takvi neiskusni ti su se ljudi našli na istanbulskom aerodromu i opstruirali tijek rada te enormne tvornice letova gdje da bi išta obavio treba upotrijebiti sva znanja, iskustva i vještine koje imaš. A ta je nepripremljena teta prije nego što se uopće stigla upoznati s automatima za check-in i uređajima za biometrijsko prepoznavanje lica potencijalnih terorista, zapela na banalnim pokretnim stepenicama i nesvjesno zbog te opstrukcije prouzročila kolaps epskih razmjera.
Autor: Ana Dumančić
Fotografije: Instagram
