Spisateljica Ana Dumančić, autorica popularnog romana ‘Pravi se da si normalna’ i naša vrijedna kolumnistica, ponovno je zapela negdje na pola puta između svoje dvije adrese, one hrvatske i turske. U zračnoj luci! Višek slobodnog vremena uzrokovan isključivo čekanjem natjerao ju je na dublje promišljanje koje ju je dovelo do mudrog odgovora na pitanje: Kad je glumiti obavezno? I to ljubaznost. O toj nužnoj potrebi pročitajte sve u njezinoj novoj kolumni koju smo dočekali s veseljem…..
Sjedim na letu za Istanbul i avion je krcat. Ništa novo. Let za Istanbul uvijek je krcat. Na to sam se već navikla. Unatoč činjenici da Turkish Airlines po rasporedu ima let iz Zagreba za Istanbul čak dva puta dnevno. Svaki dan; petkom, svetkom i blagdanom – svi su letovi uvijek krcati. Neki će reći da je i to neka vrsta osmanske invazije. U povijesti su nas Turci osvajali preko zemlje, a sada dolaze zrakom…
Možda u tome i ima istine, samo što ih ovaj put sigurno neće zaustaviti bečka šuma jer Turkish Airlines grabi daleko dalje od Beča. Naime, Istanbul Ataturk je već najmanje dvadeset godina jedna od najvećih zračnih luka na svijetu preko koje naši ljudi najčešće povezuju svoje letove na željene destinacije.
Nekad, kad na Ataturku gledam u monitor i tražim izlaz s kojega ide moj povratni let za Zagreb, zbunim se u šumi imena gradova i često se iznenadim jer za neke gradove, (a više ih je nego što sam spremna priznati), nisam u životu nikad čula. Tada posramljeno pomislim kako je nekima od ljudi svih rasa i etniciteta koji sa mnom gledaju u taj isti monitor – i naš Zagreb nepoznat i nemaju pojma gdje je.
No sve je više naših ljudi koji ne presjedaju u Istanbulu da bi odletjeli nekamo drugamo već ostaju u Turskoj na godišnjem odmoru ili produženom vikendu. S takvima se često znam upustiti u razgovor, a najčešće su to ljudi kojima to nije prvi put da idu u Tursku. Kažu mi kako im se, otkako su otkrili turska ljetovališta smještena na predivnom Egejskom moru, teško vratiti se u prekapacitirane hotele u srednjodalmatinska mjesta ili ne-daj-bože u apartmane.
I ja ih razumijem. Činjenica je da u Turskoj nema loših turističkih kapaciteta. I ono što je jeftino je uvijek bez iznimke jako dobro, čisto i uredno. Čak i oni kapaciteti koji bi se po našim standardima klasificirali kao ultraluksuzni te nedostižno precijenjeni, kako u sezoni, tako i zvan nje, u Turskoj su cjenovno prihvatljivi i dostupni. Pogotovo u rano proljeće i kasnu jesen kad je vrijeme kod nas još uvijek takvo da se bez kaputa ne ide ni baciti smeće, a u Antaliji je sezona kupanja na vrhuncu.
Ono što je još jedna velika prednost turizma u Turskoj upravo je ta filozofija ljubaznosti. Gost je neprikosnoveni kralj. Gost je središte njihovog bivanja. Pogotovo stranac. Ljubaznost prema strancima, pogotovo prema putnicima, Turcima je zapisana u genetskom kodu.
U Turskoj nema one nama toliko poznate populacije neljubaznih prolaznika koji besramno psuju na turiste koji zbunjeno lunjaju s koferima. Za divno čudo nema čak ni konobara što frču na svaki upit koji po njegovim internim, nikom poznatim pravilima, odstupaju od uobičajenog.
Turski uslužni djelatnici su pravi profesionalni glumci, oni se čak i kad imaju loš dan, potrude da tako dobro odglume ljubaznost tako da tu činjenicu nitko nikad neće primijetiti.
U Turskoj je opće pravilo i glavna maksima u ophođenju sa strancima – da je gluma obavezna. I oni su kolektivno kao nacija pravi majstori u tome. Oni glume od najranijeg djetinjstva. Postoji nešto pompozno u ophođenju sa strancima, pogotovo Europljanima i Amerikancima.
Intenzivno se kod njih osjeti jedna neiscrpna želja da se fascinira strance. Vjerojatno ta potreba potječe iz činjenice da su današnji Turci potekli iz carske države te se posljedično jako drže do forme. A još k tomu je taj nacionalni ponos Ataturk dodatno uobličio u beskrajnu ljubav prema domovini koji se voli tako da se svaki stanovnik maksimalno trudi uvijek i u svakom trenutku dati sve od sebe da preko svoga lika i djela stvara pozitivnu sliku o Turskoj.
Lako je zabljesnuti jednom, svatko može biti zvijezda na jedan dan, ali pravi je uspjeh kontinuirano blistati. A to je teško. Naime, to Turci postižu. To je taj fenomen koji je zaslužio da ga se prepozna, i zato smatram da je dobro i korisno promicati stav da, glumiti ljubaznost, uvijek bude obvezno.
Autor: Ana Dumančić
Fotografije: Instagram
