Ana Dumančić, mlada i talentirana autorica, nedavno je izdala svoj prvi roman ‘Pravi se da si normalna’ (doktorsku krimi komediju!) koji ovih dana predstavlja i na Interliberu, na Zagrebačkom velesajmu. U međuvremenu je za Cover Style ekskluzivno napisala i svoju prvu kolumnu. Apsolutno genijalnu. Jer, sve što ste mislili da znate o Turskoj nakon ovog ćete teksta shvatiti da ste bili u velikoj zabludi. Ana Dumančić spisateljica je britkog i nadasve duhovitog izričaja te majka dvoje djece, koja posljednje dvije godine naizmjenice živi u Zagrebu i Denizliju, sa suprugom, turskim neurokirurgom. Kako izgleda njezina svakodnevica u zemlji ‘najgledanijih sapunica’ 35 – godišnja Ana opisala je kroz pet anegdota. Ako još niste, nakon njih ćete, uvjereni smo, pročitati i njezin književni prvijenac. I to u jednom dahu!

Što ćeš tamo? – Pita me u prosjeku jedna osoba tjedno kad kažem da ne mogu na sastanak idući tjedan jer idem u Tursku. – Kakvo je to pitanje? – Obično odgovaram. – Ja sam odbjegla nevjesta. Onda misle da se šalim jer se tako zove megapolularna turska serija. Ali stvarno jesam. I to turska nevjesta. I nisam jedina. Ima nas puno. A postoje i neke ozbiljne naznake da će nas biti još i više. Pogotovo nakon ovog teksta.

Budući da je Turska u zadnjih par godina, a možda i par stoljeća redovno u žarištu zanimanja zbog političkih i društvenih previranja, koja znaju katkad i izmaknuti kontroli, možda je baš ovo pravi trenutak da se slika o tom našem dalekom, ali bliskom susjedu i vjekovnom (ne)prijatelju dopuni s nekim drugačijim detaljima.

1. Bilo kuda, za ženom svuda…

Već na prvom spoju sa svojim turskim mužem primijetila sam da kad sam se ustala i ispričala da idem na toalet da se on isto ustao s večere i počeo me slijediti. Nisam ga ništa pitala, računala sam da je valjda i njega stislo. Nije mi bilo nimalo čudno kako to da nas je „stislo“ baš u isto vrijeme. Ali tada sam bila već toliko zatreskana u njega da sam to protumačila kao sinhronicitet i nedvojben znak da smo srodne duše koje su se našle na svim zemaljskim razinama pa i na toj da idemo uvijek u isto vrijeme obavljati nužde. No kad se već drugi put ustao da ide na wc odmah nakon mene, dobacila sam mu da je stalker, iako sam već tada bila luda za njim i bila bih ga – da sam malo otvorenija – pustila i da sjedi na školjki sa mnom ako mu se sjedi, na što se on nasmijao i objasnio mi da je turski običaj da ženu na javnim mjestima uvijek muškarac prati do toaleta. I to ne samo onu s kojom je u vezi. Ili se nada vezi. Već i mamu ili sestru ako su neudane ili njihov muškarac nije s njima. Dapače, kad neki muškarac dobije tu čast da neku ženu u Turskoj prati do zahoda to je siguran znak da će biti seksa. Kad-tad. Jer se ta privilegija u Turskoj ne daje tek tako olako. Dugo mi je trebalo da se naviknem na to da me on pobožno čeka ispred vrata, a posljedično sam se i potpuno odvikla od šminkanja po WC-ima restorana jer mi je neugodno i što me čeka vani da ne čeka predugo i da ga netko ne vidi kako stoji tamo kao neki manijak. Objašnjenje za ovaj običaj je da je lijepa žena predragocjena „roba“ da bi je se ispustilo iz vida, da muškarac u krcatom klubu mora raskrčiti ženi put da prođe kroz gomilu da se ne mora češati o ljude dok prolazi i što je najvažnije da joj se tako daje na važnosti. Inače u Turskoj se priča da su neka od legendarnih prijateljstava nastala upravo između likova koji su stajali pred ženskim toaletima i čekali svak svoju da obavi što već ima za obaviti.

2. Kad Turci (g)rade…

Jedan dan sam bila sama doma u našem stanu u Istanbulu i pričala sam na telefon sa sestrom i gledala kroz prozor u gradilište koje se upravo raskrčilo pored naše stambene zgrade. Onda sam prekinula razgovarati sa sestrom da stavim šug da se krčka i rekla sam joj da ću je nazvati čim to sredim. Tako sam ja otišla do frižidera, izvadila 3-4 kapule, narezala njih i meso i počela dinstati nakon čega sam sva sretna opet nazvala sestru da nastavimo razgovor i onako iz navike prišla prozoru. Prizor koji me dočekao me šokirao, dok sam ja rezala luk ovi dolje su napravili dva kata stambene zgrade?! To više nije bilo gradilište nego legitimna zgrada. Eto, tako se sve radi u Turskoj, kad se radi radi se brzo i efikasno. Sad mi je nekako jasnije kako su nas osvojili. A i ne samo nas. To su likovi koji dok ti krčkaš šug sagrade imperij u Aziji i dođu do Beča.

3. Bauštelci na turski način…

Moja iskustva s turskim građevincima vrlo su zanimljiva i raznolika. Jedan od većih kulturalnih šokova koji sam doživjela u Turskoj desio se kad smo se uselili u novu kuću u Denizliju, naime mi smo uselili prije nego što je okućnica i vrt bio potpuno gotov, ali znajući kakav im je tempo pretpostavljala sam da to nije problem i da će to napraviti u jedno jutro, taman dok ja nanesem maskaru i rumenilo. Tako je nekako i bilo, njih trojica su sazidali u jedno jutro cijeli jedan veliki ogradni zid i popločali čudo kvadrata i to bez ijednog jedinog naprasitog zvuka, tiho i ekspeditivno. Kad sam ja postala svjesna njihove prisutnosti oni su već marendavali. Gledala sam ih kroz terasu ne bih li možda uočila neku grešku ili manu, ali ništa. Bilo je savršeno. A onda sam se zagledala bolje i vidjela da ono što se možda čini posve normalno, možda za naše balkanske oči i nije bilo 100 posto normalno. Njih trojica bauštelaca sjedili su kraj netom sagrađene ograde (kao da su normalni bauštelci), samo što se nisu okupili oko gajbe piva i kile kruha i parizera, nego oko čajnika na plinskoj boci i dvije kile grožđa. Smijali su se tako lijepo i opušteno da sam zaključila da ni to nije posve normalno i da mora da su pijani od šećera i teina. Jer kako netko može biti tako ekcitiran bez alkohola? Ili možda može, samo smo mi to stanje aktivne radosne sreće i ljubavi u modernoj Europi prožetoj američkom kulturom napijanja jednostavno zaboravili proizvoditi u sebi bez alkohola.

4. Za neke stvari bolje je da se nikad ne saznaju.

Nakon romantične ljubavi prema mom mužu ono što mi možda stvara najviša leptirića u trbuhu kad pomislim na Tursku je hrana. Ako bih izdvojila jednu stvar koja je u Turskoj nenadmašna onda je to hrana. To je jedna rapsodija okusa i mirisa gdje nama Balkancima sve daje na poznato jer smo ipak dijelili stol i postelju nemalih pet stoljeća. Kako je meni hrana bitna stavka u životu, i najlakše me nagovoriti na druženje ako se nudi neka fina spiza, tako ja recipročno koristim tu metodu i za mamljenje prijatelja i rodbine k sebi, i tako u krug. Tako su mene i mog dragog jedni jako fini uvaženi prijatelji uporno mamili da čim dođemo u Hrvatsku da nas vode na najbolju stvar koja postoji na svijetu, na njih-čije-se-ime-ne-spominje, na ono nešto zabranjeno što se na menú u renomiranim restoranima stavlja pod drugim imenom i plaća skuplje od zlata, a nudi samo poznatim stalnim mušterijama. Pogodili ste – radi se o prstacima. E pa tako smo mi lijepo konačno prihvatili poziv na tu večeru koja je imala višestruke spektakularne sljedove, a počela je tako da je konobar na stol sav ponosan na srebrnom pladnju servirao buzaru od prstaca. Kad je otvorio poklopac, moj muž je prasnuo u smijeh i rekao: sulines! Bio je u šoku i nevjerici. Nakon što se oporavio od smijeha, objasnio nam je da se prstaci prodaju u Izmiru, njegovom rodnom gradu, na svakom mulu, da se koriste isljučivo kao ješka za ribolov i da im je cijena 1 lira za 1 kilu (cca 2 kune). Dodao je i da je jedan jedini put vidio da se jedu kad se po noći vraćao doma iz provoda i vidio neke pijane klošare kako ih grilaju, na što se prilično rastužio nad ljudskom mizerijom kako kad ljudi dotaknu dno ne libe se da jedu svakakva govna. Razni pokušaji da mu se objasni da to možda nisu isti prstaci kao naši prstaci pali su u vodu jer što smo mi više njemu objašnjavali kako se vade i gdje se pronalaze bilo je sve više neoborivih dokaza da su sulinesi upravo naši dragocjeni prstaci. Što je provjereno više puta i kasnije putem slika i email prepiski.

5. Ženska posla…

Jedan od znakovitih dana za moj život kad sam osvijestila da ja zapravo živim u Turskoj je bio kad sam prvi put otišla na pramenove u lokalni frizeraj u Denizliju. Do tada sam bila na frizuri više puta po raznim lokacijama u Istanbulu i Izmiru, ali sam farbanje kao nešto izuzetno delikatne prirode ostavljala za svoje provjerene frizerke u Zagrebu. Stoga sam često hodala s ogromnim crnim izrastom i glumila da ja to tako želim jer je zadnji krik mode baš taj look romske prosjakinje s križanja Heinzelove i Vukovarske. Do trenutka do kada nisam u frizeraju provela više od deset minuta nisam se uopće obazirala na jednu vrlo zanimljivu činjenicu, a to je da u turskim frizerajima rade samo muškarci. Mladi i još malo mlađi dečki. Uobičajeni je prizor da zgodni mladi dečki (nimalo, ali ni najmanje feminizirani) složno rolaju babama trajne i izvlače pramenove. Uglavnom njih trojica po glavi. U čudu sam tom prilikom sjedila tri solidna sata gledajući kako tri lika nevjerojatno uigrano feniraju jednu kovrčavu tetku i diskutiraju s drugim klijenticama i između sebe o novim hit frizurama sezone, dok druga skupina od njih troje za drugim ogledalom šiša, spreja lakom, i to sve k’o normalno. Samo što to za moje oči nije bilo normalno. Odgovor na to kako i u kojem trenutku se dogodilo to da je u Turskoj friziranje žena postao tipičan muški posao vjerojatno će ostati misterija. Ali ono što je prilično jasno jest da se otprilike osamdeset do devedeset milijuna ljudi koji tamo žive to čini posve normalno.

Za još anegdota iz Turske, a ima ih, bit će i nastavak ovog teksta…

Autor: Ana Loud
Fotografije: Instagram

Više o Aninom prvom romanu pročitajte na njezinom blogu.