Da adaptacija na novi život u novoj sredini nije uvijek jednostavna ni laka uvjerava nam naša kolumnistica Ana Dumančić, autorica popularnog romana ‘Pravi se da si normalna’, koja iz tjedna u tjedan dovitljivo opisuje zgode i (ne)zgode iz srca Turske, zemlje u kojoj sa suprugom živi posljednje dvije godine. Ovoga puta duhovito je opisala kako je stjecajem novih okolnosti strastvenu ljubav prema kavi zamijenila onom prema čaju, kako je zavoljela masline koje je zdušno mrzila premda je dijete Dalmacije, i kako bi joj se život činio nepotpunim ukoliko bi se odrekla uživanja u likeru, poznatom kao Raki…
Koliko puta ste se okretali u krevetu bezuspješno pokušavajući zaspati i nikako vam to nije uspijevalo, a pritom vas nije vas mučio niti neki poseban problem, već ste zapeli u tom limbu iz nekog banalnog razloga? Naprimjer, promijenili ste stranu kreveta na kojoj inače spavate ili vrstu jastuka. Ili imate novu pidžamu – čiji su rukavi zericu prekratki pa vam nedostaje točno ta zerica topline da se uljuljkate u san. Promjene, makar one i na bolje, uvijek uzrokuju turbulencije. To je neupitno. Iako svi potajno priželjkujemo promjene jednom kad one zaista i pokucaju na vrata zna ih biti teško prihvatiti. Tako zna biti teško i preseliti se u drugu sobu u istom stanu, a kamo li ne u drugi kvart ili u drugi grad ili državu. Koliko god zvučalo prekrasno stjecati nova iskustva, svaki prekid starog i početak novog je traumatičan. Meni je recimo najteže od svega mijenjati prehrambene navike. Ako bih trebala navesti tri prehrambene navike koje sam promijenila otkad sam u Turskoj, a za koje se sama sebi čudim kako se to dogodilo onda su to ove tri u nastavku.
1. Postala sam ovisnik o čaju
Uvijek sam za sebe mislila da sam ‘coffee person’, ali nakon što sam otkrila taj mali smeđi vrući čajić u prozirnim staklenim čašicama s tanjurićem – odrekla sam se tog uvjerenja. I nisam jedina. Još nisam srela nikoga tko se uspio othrvati toj ovisnosti o pijuckanju čaja. Jednom kada vas zaposjedne taj demon povratka više nema. Bez te čašice se čovjek osjeća kao da je paraplegičan. O ničemu ne može ni razmišljati, a kamo razgovarati s ikim.
Čaj je nedvojbeno kralj svih napitaka, stalna kulisa i katalizator svih procesa u Turskoj. Čaj ima taj neki efekt koji ga čini prijemljivim do te mjere, da ti dok se okreneš uđe pod kožu, a onda nema nazad. Sad kad bolje razmislim, mora da je neka droga u pitanju. U početku bih po povratku u Zagreb, dok sam još bila amater i nisam se opremila osjećala simptome apstinencijske krize, stalno žudjela za nečim. Konstantno bih pila čas vodu, čas kavu, pa cijeđeni od naranče, pa Colu Zero s ledom i onda opet u krug dok mi ne bi pozlilo. Pri tom; što sam više pila te napitke to sam bila razdražljivija i nezadovoljnija. Dok nisam shvatila da mi nedostaje moj čajić jer je on ujedno i voda, i kava, i Cola Zero i cijeđeni od naranče sve u jednom.
2. Slina mi curi na usta kad vidim crne masline
Još iz vremena kada sam bila dijete i odrastala u Dalmaciji, ostalo mi je urezano u sjećanje kako bi mi pozlio od same činjenice kako su za ručak blitva i riba. A to je bilo stalno. A stalno je bilo i da je salamura za masline uvijek bila negdje u kuhinji, a ta kanta mi se nije samo gadila – nje sam se baš bojala. Neopisivo je koliko sam se znala rastužiti kada bismo išli negdje u goste za feštu pa bi za predjelo bio pršut, sir i te prestrašne masline iz salamure.
Koje su u većini slučajeva bile servirane na pladnju tako da su dodirivale ili pršut ili sir ili u najgorim slučajevima oboje. Sama činjenica da je došlo do kontakta izazivala mi je krajnje gađenje. Sada bih pak sve dala da svaki dan mogu jesti ribu i blitvu. Ali teško da se to dvoje spoji jer u Zagrebu često imam blitve, ali nemam dobre ribe, a u Turskoj pak ima dobre ribe na svakom uglu, dok blitve nema uopće.
Ali zato ima maslina. Na stotine vrsta. I sad mi kad vidim te crne masline sline cure. I što su crnje i slanije to mi se više sviđaju. Jedem ih za doručak, ručak i večeru i ne mogu ih se najesti. Ako ih slučajno nema u kuhinji, osjećam se kao da nema tople vode i grijanja.
Počela sam piti Raki
Raki je liker od anisa sličan grčkom ouzu, ali s nešto većim postotkom alkohola. Raki je jedno nevjerojatno, čarobno piće koje ima sto lica, ali o tome ću pisati neki drugi put. Kada sam prvi put došla u doticaj s rakijem imala mi je okus paste za zube pomiješane s deterdžentom za robu. A sada… sada je se jednostavno ne mogu napiti dovoljno. Čak je došlo i do toga da imam svoje najdraže vrste rake i razlikujem ih po okusu. Ali trebalo je proći fazu navikavanja. Samo nisam sigurna je li u ovom slučaju moja upornost bila dobra ili loša stvar.
Fotografije: Privatni album
Autor: Ana Dumančić
