Spisateljica Ana Dumančić, autorica popularnog romana ‘Pravi se da si normalna’, nakon što se u svojoj prošloj kolumni pozabavila razlikama između stanovnika Lijepe naše, i onih s druge strane Bospora, u današnjoj duhovito opisuje genijalne razloge zbog kojih je baš dobro biti žena u Turskoj. I doista. Ana sa suprugom, turskim neurokirurgom, posljednje dvije godine živi na dvije adrese, hrvatskoj i turskoj, a njezina iskričava zapažanja, uvjereni smo, ako ništa drugo navesti će vas na dublje razmišljanje. Nas, jesu!

Muževi žene prate u šoping

Koliko god se na van površno propagira neki veliki mačizam i potlačenost žena nigdje na svijetu osim u Turskoj nisam doživjela da je normativ da muškarac sa svojom ženom ide u šoping. Nebrojeno puta sam viđala parove gdje on sa zanimanjem fokusirano komentira kako njoj nešto stoji, pregovara s prodavačima prvo o veličinama, a onda o eventualnim popustima i načinima plaćana i na kraju još sve to i plati. Ovdje je to uobičajeni prizor.

Kad sam prvo svog muškarca, a poslije i neke naše zajedničke muške prijatelje pitala kako im se samo da, u čudu su me gledali uz objašnjenje da je najveća sreća i čast brinuti se za vanjski izgled svoje žene. Pojasnili su mi da to muškarcima daje jednu posebnu orgazmičku vrstu zadovoljstva koju naši anglosaksonizirani frajeri nalaze uz pivo i neku bilo koju utakmicu.
Ali nekako mi se čini da ima tu i druga strana medalje. Naime, u Turskoj su, baš kao i svi frizeri i svi prodavači odjeće muškarci. Stoga mislim da u tom praćenju po kabinama ima i malo dobre stare ljubomore. U svakom slučaju ja ću se prije naviknuti na svog partnera da me gleda dok oblačim hlače koje mi stoje tako da naglašavaju sve i jednu manu moje figure nego li na frajere koji hodaju okolo i smišljaju kombinacije za sredovječne žene. Iako mi ni jedno ni drugo nikako nije sjelo. Na frizere sam se još i navikla, ali na dvadesetogodišnje zgodne dečke koji mi predlažu kombinacije bluze i suknje i objašnjavaju koja ide van, a koja bolje izgleda uvučena – za to će mi trebati još neko vrijeme.

Ako muškarac nije zadovoljan ženom dužan je to ‘prijaviti’ njezinoj majci

Ako želiš biti žena, prava ženstvena žena, preporučam preseljenje u Tursku. U Turskoj se po meni nalazi najveća koncentraciju na svijetu muškaraca koji uz sebe jako žele uslužne, ženstvene žene i spremni su na velike žrtve da bi to ostvarili. No kako to već biva u braku često nije sve uvijek idealno. Prilično često. A kad se takvo što i dogodi, ovdje je na snazi neko staro običajno pravilo da je časno da se zet u vezi s problemima sa svojom nevjestom požali njezinoj majci. Ovdje su žene, pogotovo majke strah i trepet. To nisu one naše dobre slatke bakice i mamice koje mijese kruh i peku kolače, nego prave pravcate aždaje koje su spremne vlastitoj kćeri brojati koliko se puta u tjednu seksala s mužem i je li svaki dan u tjednu bilo doma kuhane hrane. A da ne budem prevulgarna, ne bave se samo kvantitetom, nego i kvalitetom.
E sad zašto je to dobro za nas žene, zato što se civilizacijskim tekovinama na ovim područjima nadošlo do toga nam to ne broji svekrva ili ne-daj-Bože muževa priležnica, nego vlastita majka.

Svaki otac mora uvijek imati spremu sobu za svoju kćer

Za razliku od većine svijeta gdje su muška čeljad na većoj cijeni u Turskoj se u narodu kaže da je sretan onaj otac koji ima puno kćerki. I to zato što se zna da se sinovi ne brinu za stare roditelje, nego kćerke. Što imaš više kćerki to će ti stari dani biti bolje osigurani. Bez obzira na materijalnu situaciju. Zato se kćerka čuva i štiti, i ako ima problem s mužem koji ni majčino brojanje nije uspjelo riješiti otac je sretno na najmanji mig uzima od muža i vraća kući jer po običaju uvijek za nju ima spremnu sobu i nikad ne preispituje razloge njezina povratka u roditeljski dom. A da ne spominjem i to da postoji i zakon po kojemu neudane kćeri imaju pravo primati majčinu i očevu penziju bez obzira na to jesu li ikad radile ili nisu.

Zaključujem, stvarno je dobro biti žena u Turskoj.