O Miri Varvodiću, golmanu iz Splita, zna se vrlo malo. To ne treba čuditi jer je ovaj markantan sportaš više od pola životnog vijeka proveo izvan granica Hrvatske. Isprva zbog očeve nogometne karijere, a onda je na red došla i njegova. Naravno, nogometna. U intervjuu za Cover Style zgodan golman iskreno je progovorio o svojoj najvećoj ljubavi, naravno, opet o nogometu (oprez, ima curu!), iznio je svoje prognoze glede Hrvatske na Svjetskom nogometnom prvenstvu, ali podijelio i neka svoja razmišljanja o ženama (one s umjetnim trepavicama mu se ne sviđaju!), o dobrim i lošim odlukama, pravom trenutku za brak i djecu, ali i svemu onome u čemu iskreno uživa … Nama se, pak, strašnooo dopalo to što pleše salsu!

Sin ste bivšeg slavnog nogometaša Zorana Varvodića. Da li je bilo teško ( ili lako) probijati se u nogometnom svijetu zahvaljujući poznatom prezimenu?

Kad vam je otac poznato ime, to može puno olakšati, ali i otežati karijeru. Baš na startu moje karijere i igranja za prvu momčad Hajduka otac mi je bio trener, što je otežalo cijelu situaciju… Svaki moj korak gledalo se velikim povećalom. Svaka obrana, koliko god dobra, bila je samo obrana, a svaka, i najmanja pogreška, uvećavana je peterostruko. Zbog toga sam i tražio neko drugo mjesto na kojemu neću nositi taj uteg. Dobio sam priliku otići na pregovore s FC Köln-om, odradio jedan trening, a tadašnji trener Christoph Daum mi je rekao da se odmah vratim u Split, pokupim stvari i da me već sutra želi vidjeti u redovima Kolna…

Što je bilo presudno da se profesionalno počnete baviti nogometom, a što da vaša pozicija bude na golu?

Prvo sam se počeo baviti tenisom. Na testiranjima sam bio prvi, ali onda sam prešao na rukomet, pa na košarku… Slijedio sam svog brata Marina – gdje on, tu i ja, njegov mlađi brat, također, haha. I na kraju je došao nogomet. Za sve sportove sam, izgleda, prilično talentiran, ali eto nogomet je pobijedio. Jedanput na treningu nismo imali golmana, nije došao, i trener je odlučio staviti najmlađeg na teren, mene. I taj dan nitko mi nije mogao zabiti gol… Otac mi je rekao da je odluka na meni, ali da moram biti svjestan da je golmanska pozicija najgora na terenu. Nije bio oduševljen, ali ja sam baš htio!

Premda ste kao dijete odrastali u Španjolskoj ipak ste prve nogometne korake napravili u Splitu. Kako je izgledalo vaše odrastanje u Cadizu, kako ono u Splitu?

Otac mi je igrao za Cadiz, tadašnjeg španjolskog prvoligaša. Španjolska mi je ostala u divnom sjećanju. Zavolio sam Andaluziju, ljude, njihov veseli temperament, tu zemlju u kojoj ljudi sve što rade, rade sa srcem. Ponekad se i osjećam kao Španjolac. Stvarno jedno predivno razdoblje. Kad sam se vratio u Split još sam govorio španjolski, pa su me djeca čudno gledala… A u Splitu imam obitelj, prijatelje, Split mi je zasad broj jedan, Ali zbog puno seljenja, mijenjanja gradova i zemalja, upoznao sam puno različitih ljudi i jednostavno ne mogu reći da sam vezan za bilo koji grad, nego razmišljam kako je cijeli svijet mjesto na kojemu živim, i tako se i osjećam, kozmopolitski.

O vama se zapravo vrlo malo zna. Poznato je da ste do 19. godine igrali za ‘Hajduk’, kasnije u njemačkoj ‘Bundesligi’, potom za ‘Qarabaq’ u Azerbajdžanu, za njemački ‘Greuther Furth’, te za ‘Horn’ u Austriji. Gdje ste danas?

Vi ste, vidim, dobro obaviješteni! Koliko se o nekome piše, toliko se i zna. Dok sam igrao za Köln pisalo se puno. Više pišu njemački nego hrvatski mediji. A gdje sam danas? Poslije Kölna sam donio odluku koja se nije pokazala dobrom, a to je da sam otišao u Azerbajdžan igrati za Qarabag. To je dobar klub, bori se po skupinama Eurolige i Lige prvaka, financijski su jaki, ali u to vrijeme bio sam izvan radara, što nisam smio dopustiti, a i falilo mi je minutaže. Nakon dvije godine vratio sam se u Europu pomalo zaboravljen. Zadnji klub u kojemu sam igrao bio je Stuttgart.

Od svih gradova u kojima ste živjeli koji vam je u najljepšem sjećanju, i zašto? U koji se ne bi voljeli vratiti, i opet zašto?

Na prvo mjesto stavio bih Köln. Ali mislim da na kraju nije toliko stvar u samim gradovima, koliko u ljudima i prijateljima koje u nekom gradu stekneš i s kojima si proveo neko lijepo vrijeme. Živjeti negdje ili samo posjetiti neko mjesto dvije su različite stvari. To što sam živio u puno gradova jako mi je pomoglo da se izgradim kao čovjek. Köln je predivan grad, multinacionalan, opušten. Ljude se može lako upoznati, lako je pričati s njima. Jako su susretljivi, što meni odgovara jer volim upoznavati ljude. I rado bih se vratio u svaki grad u kojemu sam dosad živio, i Cadiz i Köln i Nürnberg i Baku…

Tko vam je nogometni uzor?

Nogometnog uzora neman, jer čini mi se kao da bih onda bio samo nečija kopija. I da sam najgori, na kraju sam ja – ja. Učim od svakoga i želim od svakoga uzeti ponešto u čemu je najbolji.

Kakve su vaše prognoze na Svjetskom nogometnom prvenstvu? Gdje vidite Hrvatsku?

Hrvatska je po imenima jedna od top reprezentacija svijeta. Mislim da je najvažnije da ne izigravaju svi kapetane na terenu.

Ovih dana boravite u Splitu. Što je tome razlog: odmor, posjet obitelji ili nešto treće?

I odmor, i posjet obitelji, i nešto treće, s obzirom na to da sam trenutačno u potrazi za klubom i da se pripremam u Splitu. A tu su mi i prijatelji i cura.

Kako izgledaju vaši splitski dani, kako noći?

Split je lijep grad, zabave ne nedostaje, ali fokusiran sam na trening i pripreme, pa baš i ne izlazim previše. A opet, čovjek sam od akcije, nije me lako ni na mjestu držati, pa se bavim i drugim sportovima, putujem na otoke, uzimam sve što Dalmacija može pružit…

15. svibnja napunili ste 29. godina, kako ste ga proslavili?

Na večeri s dragim ljudima. To je sasvim dovoljno, ne treba vam ništa više.

Jedno su vrijeme govorili da silno nalikujete glumcu Tomu Becku, glavnom liku iz kriminalističke serije Cobre 11. To vas je ljutilo?

Družili smo se u Kölnu i razmjenjivali takva iskustva. Jednom sam se probudio, vidim kroz prozor veliki plakat i nije mi jasno gdje sam se ja to slikao, kad ono na plakatu Tom Beck. A on mi je ispričao par svojih doživljaja. Ljudi su ga zaustavljali po gradu i govorili kako je dobro branio. Stvarno je bio taj period kad smo bili izrazito slični. Tom Beck je jako dobar tip. Nije me ljutilo kad su ljudi na ulici mislili da sam on, ali kad su nas se mediji dohvatili postali su malo naporni…

Jeste li se ikada okušali u poslu modelinga? Vjerujem da biste bili prilično uspješni…

Što se tiče modelinga, puno mi ljudi govori zašto nisam model i da bih bio jako uspješan. Ali meni je nogomet na prvome mjestu. Poneko snimanje odradim jer imam tu obavezu prema sponzorima, a tako ću i nastaviti. Mediji u Njemačkoj puno su pisali o tome kako dobijem jako dobre ponude da budem model. To mi nije bilo drago jer je odvlačilo pažnju od nogometa. A Njemačka je malo konzervativna – u Italiji bi, recimo, sve to išlo u moju korist, bio bi mi to samo plus. Procijenio sam da u Njemačkoj ne bi, zbog čega sam odbio neke kuće zbilja velikih imena. Možda sam i pogriješio…

Imate li djevojku?

Imam djevojku. Kad sam u vezi, želim da se oboje osjećamo i slobodno i obavezujuće, odgovorno jedno prema drugom, da imamo povjerenja jedno u drugo i da smo jedno drugom podrška. Osim toga, ljudi trebaju prvo biti sretni sami sa sobom da bi veza bila zdrava. Izgleda da smo mi sretni svatko sa sobom.

Što ćete prvo primijetiti na nekoj ženi? Čime vas može osvojiti?

Prvo primjetnim prirodnost. Ne volim ništa umjetno na curama – uključujući umjetni, odnosno namješteni osmijeh. Osvajaju me djevojke koje su sigurne u sebe, koje se srdačno, spontano smiju i koje kad izlaze nose sebe, a ne umjetne trepavice, tonu šminke i gomilu brendova. Osjetim odmah kod cura nesigurnost i kad sakrivaju svoje ‘nedostatke’ pa se pokazuju u krivom svjetlu, stvarajući dojam da su ‘precool’, što me, eto, odbija.

 Vjerujete li u instituciju braka?

Kad stanete pokraj neke osobe i sretni ste, to je najvažnije. S brakom ili bez njega.

Kad je po vama pravo vrijeme za osnivanje obitelji?

Svatko osjeti pravo vrijeme. Kad bude, bit će. Ne opterećujem se.

Imate li neki neostvareni san?

Sad bih ja opet o nogometu… Ali itekako imam snove i izvan baluna. Uvijek imam snove, oni me pokreću.

Što vas, osim nogometa, najviše raduje?

Druženja. Imam hobi – fotografiju. Volim muziku, posebno slušam latino hip-hop, ne volim jedino turbofolk. Plešem salsu. Puno putujem. Nikad mi nije dosadno. Toliko toga ima na ovome svijetu…

Gdje se vidite u budućnosti? Završili ste web dizajn, hoćete li raditi nešto u tom smislu?

Zanima me web-dizajn, i da, razmišljam da odem negdje u tom pravcu. Zasad, ipak, manje slažem planove za budućnost, oni će još pričekati, s obzirom na to da puno toga imam posložiti u sadašnjosti.

Napisala: Sandra Njavro
Foto: Instagram