Rekli su mi da je moja kolumna ‘Istanbulska gatara’ bila najčitanije djelo mojih ruku do sada. Mislila sam da je to zbog moga spisateljskog genija, ali moja sreća brzo je splasnula. Istina je da se nekim putevima Gospodnjim moja ‘Istanbulska gatara’ uspješno uhvatila na val Istanbulske konvencije koja je u našem balkanskom digitalnom svijetu ovih dana vrlo je tražen pojam. Drži sjajno drugo mjesto po traženosti odmah nakon ‘Istanbulska nevjesta’….
Unatoč tomu što sam svečano sama sebi prisegnula da se neću hvatati na prozirne političke diverzije naših vlastodržaca, ipak sam poklekla pa sam se odlučila informirati o toj temi tako da sam u tražilicu ukucala Istanbulska konvencija.
Ali prije toga sam ipak pročitala sadržaje i pregledala klipove ključnih trenutaka pet, šest (najviše sedam-osam) epizoda ‘Istanbulske nevjeste’. Nisam mogla odoljeti.
Svaka čast, Nova TV, ovaj poziv na akciju sa slikom Asli Enver s razrogačenim očima i naslovom ‘Pogledajte što mu je sve rekla’ je udarac ispod pojasa svima nama koji suvereno s čuđenjem pričamo okolo da su nam turske sapunice ***** i tko to uopće gleda.
Zbog ograničenosti mojih vremenskih resursa Istanbulska konvencija postala je kolateralna žrtva Istanbulske nevjeste. Od ukupnih sat vremena dodijeljenih istraživanju teme, dvije trećine nepovratno su otišle na to da saznam što je to ona njemu točno rekla, a ostatak sam letimično preletjela odredbe tog nekog papira o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, papir oko kojega se – ne navodno, nego zaistinu – lome mnoga koplja na višestrukim frontovima.
Bila sam gotova s proučavanjem tog papira i prije nego što sam očekivala. Ima tu nekih univerzalno istinitih stvari. Vrlo korektno novootkrivena topla voda u stilu; nasilnici postoje, treba zaštiti žene.
Međutim ne piše nigdje da su ti nasilnici većinu vremena zapravo divne osobe. To su uzorni očevi i muževi koji tuku žene po trideset ili četrdeset godina. Ali njih te žene nikad ne napuštaju i svi im se čude zašto to ne učine i što rade sve te puste godine sa zlostavljačem. Tajna leži u tome da te nesretnice muževi tuku, ali ih ne tuku stalno. Jer inače bi otišle. Tuku ih samo pokatkad, ono pomalo, samo kad stvarno zasluže, a ostatak vremena ti su nasilnici prilično ugodne osobe. Žene im sve oproste jer je opraštati tako ljudski. To je instinkt. A instinkte se ne može suzbiti potvrdama na papiru. Čak ni vodeni žig ne pomaže.
Nije taj papir nužno loš, ali je po meni manjkav jer se fokusira na prave zlostavljače. A njima ništa ne možemo. Pravim nasilnicima ne možemo ništa jer ih te njihove žrtve stvarno vole i ne znaju što im je bilo da su ih namlatili. One vjeruju da će se oni promijeniti i žive u slatkom iščekivanju da ih ubiju. Čekaju i opraštaju mu sve jer je u stvari on krasan čovjek. Tim likovima nitko ništa ne može. Jači su od sudbine. I bit će ih dok je svijeta i vijeka.
Ali ako nam je već do kažnjavanja muškaraca onda se ja strastveno zalažem za to da se kazne svi oni što se oblače u preuske i prekratke hlače i nose na njih cipele bez čarapa, puštaju bradu da izgledaju što muževnije, a dijele račune za režije po pola, ne prate svoje žene u zahod na javnim mjestima, ne seksaju se dovoljno često i dovoljno strastveno, ne donose dovoljno love u kuću, a opet odbijaju mijenjati pelene, one što prečesto idu u teretanu i peru auto pa su umorni prošetati psa ili dijete i iznijeti smeće, ove što nakon što obave teretanu i operu auto nađu ljubavnicu i misle da su se zaljubili u nju, a zaljubili su se sami u sebe jer su tako ****** frajeri.
Možda da se uključe i te odredbe možda bi onda ta Istanbulska konvencija imala veći doseg od Istanbulske nevjeste, ali zasad je i meni, a vjerujem i mnogim drugim članicama moga roda još uvijek napetije saznati što je to točno ona njemu rekla u prošloj epizodi.
Autor: Ana Dumančić
Fotografije: Instagram, Screnshoot
