‘Dragi prijatelji, konačno sam smogla snage obratiti vam se kratko u ovom iznimno teškom i bolnom tjednu za mene i moju obitelj. Nisam imala snage ni poželjeti vam sretan i blagoslovljen Uskrs, pa to sada činim, uz poseban blagoslov onima koji traže mir, kao što ga je tražila i moja mama. Nisam se stigla osvrnuti ni na odlazak Svetog Oca pape Franje. Neka mu je pokoj duši.

Moja se mama godinama borila s jednom od najokrutnijih bolesti od koje se nikad nitko nije izliječio – Alzheimerove demencije. No, preminula je od posljedica karcinoma bubrega, koji je otkriven u zadnjoj fazi, kad su joj se već i kosti lomile od metastaza. Bilo je neopisivo teško gledati je kako se muči u teškim bolovima.

Gotovo simbolično, preminula je na Veliki petak, na Dan Muke Gospodnje. Život je nikada nije mazio. Radila je naporno cijeloga života teške, fizičke poslove, od rane zore do kasne večeri. Još kao mladu djevojku, često su je izvlačili iz škole kako bi došla doma raditi. Iako sama nije uspjela završiti ni srednju školu, shvaćala je da je obrazovanje ključ uspjeha, te je učinila sve što je mogla kako bi pomogla meni da živim nekim drukčijim životom.

Žrtvovala se za sve nas. Kad sam svojevremeno duboko dvojila da li prihvatiti ministarsku poziciju jer su mi na prvom mjestu bili moje dvoje male djece, ona je, na moje iznenađenje, bez razmišljanja odgovorila da moram prihvatiti tu obvezu, a da će ona sve učiniti kako bi mi pomogla. Tomu je, doduše, prethodila priča o tome kako me je državna uprava tretirala u patološkoj trudnoći, zbog koje je bila duboko povrijeđena i ogorčena.

Duboko je vjerovala u Hrvatsku, ali i u to koliko je treba mijenjati. Otišla je sa mnom i u Washington i u Bruxelles kako bi nam pomogla brinuti o djeci. Godinama je kasnije čuvala bratovu djecu. Ostajem joj beskrajno zahvalna za sve što je učinila za sve nas.