Kad sam bila mala maštala sam o tome kako ću kad odrastem biti poznata i slavna dizajnerica, arhitektica ili doktorica. Kako ću imati nešto jako pametno za reći i svi će me slušati pa onda postupati po mojim dizajnima, projektima i receptima. Možda sam planirala imati i nekog muža i neku djecu, ali toga se ne sjećam.
No prilično se dobro sjećam da sam planirala da ću putovati, i to puno. Ali kao prava važna osoba planirala sam putovati samo poslovno. I to ne u Tursku, nego u Pariz, New York i London.
U Tursku nisam planirala ići jer nisam sa sigurnošću znala ni da postoji. Znala sam samo da postoje Turci, ali za njih sam čula samo u kontekstu nekih bakinih prijetnji. Ako budem zločesta doći će po mene strašne turske čete. To mi je govorila kad nisam htjela jesti juhu. A kad sam baš bila skroz nemoguća onda su mi govorili da će doći i Paraskeva, staviti me u crnu vreću i odvesti me u Tunguziju. Kad sam malo porasla prestala sam se bojati crne vreće i Tunguzije i počela sam se bojati zateznih kamata i robovlasničkih ugovora s teleoperaterima.
Sad se više toga ne bojim jer znam da imamo Pernara i Živi zid. To je riješeno. Onda sam se počela bojati terorizma, psihopata i masona i njih se još uvijek bojim, ali držim to nekako pod kontrolom. U međuvremenu se većina mojih snova o intelektualnoj nadmoći žena u profesionalnim okruženjima rasplinula, a ja sam doslovno ostavila sve i romantično pošla za muškarcem na kraj svijeta. I to u Tursku. Za što sumnjam da je to ijednoj plavookoj curici iz Hrvatske ikada bio san. Iako sad nakon svih turskih serija danas nekima možda i to jest san, u vrijeme kad sam ja bila djevojčica mogu sa sigurnošću reći da tomu nije bilo tako.
Kad sam došla u Denizli objasnili su mi da Deniz znači more, a taj sufiks ‘li’ znači s/sa. Dakle, ime grada je u doslovnom prijevodu ‘s morem’. Međutim, u Denizliju mora nema. To ime je čista prevara. Kad sam konsternirano tražila očitovanje za takvu obmanu, objasnili su mi da to ime zapravo nije došlo od turske riječi ‘deniz’ koja znači more, već od stare otomanske riječi za divlje svinje. Naime, taj se grad zvao Tunguza što je evoluiralo u Domuzlu i na kraju se tek vrlo nedavno taj grad počeo zvati Denizli. Ponajviše zato što bilo kakva konotacija na svinje u islamu nije najsretnija varijanta. A more je univerzalno uvijek ‘in’.
A na kraju ostaje samo činjenica da je moj sadašnji dom zapravo ta strašna Tunguzija. I nedvojbeno me urekla ta moja baka, koja je zadržala jezične idiome svoje bake i bake od bake koje su sve redom stoljećima živjele u srednjoj Bosni pod Otomanskim imperijem. Bilo je to neviđeno prostrano carstvo u kojem je Bosna bila elitno središte Carstva i njihovog obožavanog Balkana, a moj Denizli – Tunguzija, kraj svijeta. Odnosno, Denizli je bio zadnja granica carstva u kojem nema ničega osim strašnih horda divljih svinja. Tunguzija, idealno mjesto za strašiti malu djecu.
Jesam li možda trebala biti dobra curica i pojesti tu juhu? Meni se čini da je dobro da nisam. Jer evo taj Turčin što je došao po mene uopće nije loš, a bogme nije ni Tunguzija.
Dok bi se o Bosni dalo raspravljati.
Napisala: Ana Dumančić
