U trenutku kad se svijetom prolomila vijest o početku snimanja treće sezone hit-serije ‘Bijeli lotos’ i novim lokacijama – u Bangkoku te na tajlandskim otocima Koh Samui i Phuket, na kojima će se pratit zgode nove grupe gostiju u čuvenom ljetovalištu, pomislila sam kako to nikako ne može biti slučajnost.
Istodobno u posjedu sam imala povratnu kartu za Tajland. I to ne bilo kakvu. Meni osobno odlazak u tu zemlju više nije neka novina. Ali činjenica da će se upravo novi kadrovi snimati i u Hotelu Four Seasons na otoku Koh Samui koji sam imala priliku posjetiti više puta, i kako se ono događa baš za vrijeme mog boravka, posebno me uzbuđivala. I to u tolikoj mjeri da sam svima oko sebe pričala kako ću sigurno naći način da ‘upadnem’ u kadar sa šeširom na glavi i koktelom u ruci, a svi koji me poznaju bili su sigurni kako je to i moguće.
I uistinu, vrijeme sam uglavnom provela sa šeširom na glavi i koktelom u ruci. Ali ne na prethodno željenom filmskom setu. Iako ni ovaj ‘moj’ nije bio daleko od filmskog….
U Tajland, egzotičnu zemlju smještenu na drugom kraju svijeta, još prije desetak godina zaljubila me moja najbolja prijateljica, žena koju istinski volim, koja ondje odlazi oduvijek i koju tada nisam posve razumjela zbog upornog odabira iste destinacije.
Uvijek ću pamtiti to moje prvo putovanje i sve one predrasude s kojima sam se ‘borila’ dok sam pakirala kovčege; od toga hoću li ondje ‘pokupit’ neku bolest, do toga kako će tada moja djeca, koja su tada još bila mala, ‘preživjeti’ tih desetak dana bez mene koja sam si, eto, sebično darovala putovanje kao najveći luksuz, ili nagradu.
Vratila sam se zdrava i zaljubljena, djeca su naravno ‘preživjela’, a ja sam spoznala svu dubinu izreke ‘sretna mama, sretna djeca’ jer sam po povratku još danima ‘letjela’ na divnoj energiji prikupljenoj ‘cozy’ atmosferom prepunom mirisa aromatičnih ulja i sjećanjima na filmski lijepe smirujuće plavo – zelene horizonte.
Da, postoje ta neka posebna mjesta na koja se uvijek rado iznova vraćamo, mjesta na kojima se osjećamo opušteno, ugodno i smireno. Za mene je to dugi niz godina bila Amerika, sve dok nisam otkrila taj otok Koh Samui, drugi po veličini najveći tajlandski otok, na kojem su ljudi, premda siromašni – beskrajno sretni, uvijek nasmijani i dobro raspoloženi. Kažu, možda zato jer žive bliže suncu.
Ove me godine prije puta dodatno uzbuđivala i činjenica kako se treća sezona meni omiljene serije ‘The White lotus’ snima upravo u luksuznom Hotelu Four Seasons na otoku Koh Samui, smještenom na strmoj padini i u privatnom zaljevu s kojeg pogled puca na bijele, pješčane plaže, tirkizno more i okolne otoke, kojeg krasi najveća moguća udobnost, stil i elegancija.
Odabir lokacije zapravo ne čudi budući da su se radnje prve dvije sezone ove HBO-ove uspješnice odvijale upravo u hotelima Four Season, prva na Havajima i druga u Italiji.
I dok sam negdje u dubokoj mašti priželjkivala biti dijelom barem jednog kadra u mondenom ljetovalištu ‘Bijeli lotos’ bilo je jasno kako moj boravak na Tajlandu ovoga puta neće uključivati i tradicionalni odlazak na ručak ili večeru u hotel koji smatram najposebnijim na svijetu, i gdje sam stvorila divne uspomene.
No tješila me činjenica kako se glumica Jennifer Coolidge, nagrađena Zlatnim globusom, ne pojavljuje u trećoj sezoni pa da možda i nije toliko velika tragedija što neću iz prvog reda sa šeširom na glavi svjedočiti snimanju kadrova serije koju ne mogu dočekati (planirana je za 2025. godinu!) jer je hotel zatvoren za javnost do sredine ožujka. Ali danima prije puta nadala sam se nekom čudu. A u čuda, priznajem, duboko vjerujem.
Zbog jednog ‘čuda’ ovoga puta nisam mogla dočekati taj petak, dan polaska na svoje tradicionalno ‘zimsko ljetovanje’. Ne samo zato jer su me ondje već čekati prijatelji, ‘moj’ otok s desetak najljepših pješčanih plaža među kojima su na mojoj listi visoko smještene Chaweng, Lamai, Choeng Mon, Thongtakian, Maenam, Lipa Noi i Bophut, već i zato jer ću ondje prvi puta doći posve odmorna, a to znači da ću imati dan više za sebe, da će me manje mučiti jat leg.
I iako u Aziju uvijek letim s Turkish Airlinesom ove sam godine, naime, prvi put imala priliku letjeti u business klasi i iskusiti sve ono što nisam mogla ni sanjati. Malo je reći da sam oduševljena, da se takvo iskustvo teško može opisati.
Tog petka dogodilo se sve što nije trebalo. Jutro sam planirala provesti pakirajući kovčeg, ali umjesto toga zaredali su se neplanirani poslovni sastanci pa sam se doslovce pakirala posljednjih desetak minuta.
U pozadini se vrtio stari Madonnin hit ‘Justify My Love’ – ‘ Želim te poljubiti u Parizu, želim te držati za ruku u Rimu, želim trčati gola po oluji…’ s početka devedesetih koji me u trenu vratio u stvarnost i podsjetio na neka davna putovanja koja su mi kreirala divne uspomene, u djeliću sekunde shvatila sam kako su ispred mene neke nove sve dok me nije sustigla činjenica kako me jedna druga prijateljica nervozno čeka ispred kuće, i kako je moj kovčeg – poluprazan.
Do zračne luke znam doći žmirećki, toliko je volim. Ali ne, moja uporna prijateljica toliko je inzistirala na navigaciji koja će nam, kako kaže, skratiti muke jer će skalpelski precizno detektirati ceste na kojima nije gužva, pa me oblio mrtvački znoj kad sam u jednom trenu shvatila da se nalazimo ured nekog sela, meni posve nepoznatog.
Srećom, nije moralo proći dugo a ja sam sjedila u zrakoplovu i na večernjem letu za Istanbul, grad koji kroz cijelu svoju povijest odiše mistikom, a koji uvijek iznova gledam samo iz aviona. Premda smo u Istanbul sletjeli nešto iza ponoći grad je bio osvijetljen tisućama lampica i taj nevjerojatan prizor samo potkrepljuje tezu kako on zaista ‘nikad ne spava’.
Uvijek iznova taj me prizor podsjeti zašto se već godinama nalazi na mojoj ‘to do’ listi, ali i kako me svaki put nešto spriječi da ga posjetim. No Istanbul mi nikad nije bio bliži jer sam doznala kako ova avio kompanija od 1. travnja uvodi 18 letova iz Zagreba za tursku prijestolnicu, što znači 4 više nego sada, pa duboko vjerujem kako su mi šanse nikad veće.
I da se razumijemo, moje posljednje putovanje na Tajland nije reklama za Turkish Airlines, ono je iskustvo koje istinski želim ponoviti opet, i opet. Jer, na letu za Phuket imala sam onaj ‘feeling like home’.
Prvo su nam servirali pjenušac, potom i večeru uz malu svijeću da bi se nakon toga moje sjedalo magično pretvorilo u ležaj s antracit sivom svilenkastom posteljinom u kojem vrhovima nožnih prstiju nisam mogla dosegnuti kraj, a sve uz diskretnu noćnu lampicu i mogućnost gledanja najboljih filmskih naslova. Probudila sam se u Phuketu svježa ko rosa.
Točnije, probudili su me. Nabrzaka sam tenisice zamijenila japankama i pretrčala do izlaza za moj posljednji let – na otok Koh Samui koji me čekao okupan suncem na divnih 35 Celzijevih.
Da, stigla sam u raj. Doslovce. Koliko je lijep taj otok najbolje govori prvi susret s njegovom zračnom lukom – Koh Samui Airport, koju putnici diljem svijeta redovito proglašavaju – najljepšom.
Koh Samui Airport, smješten na sjevernoj strani otoka u blizini Koh Samui Bo Phut plaže i Big Buddhe, na manje od pola sata vožnje od glavnih turističkih područja Koh Samui, Chaweng Beach, dizajnirao je arhitektonski biro Habita, dobitnik više domaćih i međunarodnih priznanja: prvenstveno za zaštitu okoliša, uklopljenost u krajolik i hrabra arhitektonska rješenja.
Pogled na zdanje gotovo potpuno otvorenog prostora nalik na običnu nadstrešnicu, čiji je krov obložen trstikom i palminim lišćem postavljenim na bambusovoj i konstrukciji od tikovine potpuno odudara od uobičajenih mramorno-mesingano-staklenih aerodromskih terminala, i uvijek me iznova impresionira svojom raskošnom prirodnom ljepotom.
Naime, na koridoru za slijetanje pogledu je vidljiv i Big Buddha, dvanaest metara visok i sačinjen od zlata, izgrađen 1972. godine i koji spada u najveće atrakcije otočića Wat Phra Yai, smještenog na sjeveroistočnom dijelu otoka. U neposrednoj blizini nalazi se i kip Shiva s osamnaest ruku, mjesto koje i turisti obilaze s velikim poštovanjem.
Iz aviona vidljivi su i bujni tropski vrtovi puni egzotičnog cvijeća i palmi koji se sinergistički nastavljaju i na okolicu zračne luke, pa je uistinu teško odrediti gdje oni počinju, a gdje završavaju. Tako nekako zamišljam raj.
Ono zbog čega se uvijek iznova vraćam na Tajland je i njihova kuhinja, ali i njihove najbolje – masaže. Nema osobito velike razlike hrane kupljene na uličnom štandu, u nekom otrcanom restoranu ili onom prvorazrednom – ona je svugdje gotovo jednako ukusna. Pad Thai s plodovima mora moj je favorit.
O masažama bi mogla ispisati stranice, i stranice. Masaža cijelog tijela s pogledom na more je nešto, što sam si priuštila baš svaki dan. Doslovce se nude na svakom koraku. Meni su osobito draga mjesta s pogledom na more, a baš svaka će imati onaj magičan učinak. Posebice, ako je prethodna noć bila ‘teška’.
A noćni život otoka posebna je priča. Ondje se ljudi zabavljaju sa stilom. Dok sunce zalazi, brojni klubovi na plaži i noćni klubovi na Koh Samuiju organiziraju zabave koje traju od sumraka do zore.
Najbolji od noćnog života Chawenga može se pronaći u Soi Reggae , 1,6 kilometara dugoj uličici koja presijeca središnji Chaweng. Prva polovica uličice ima sjajne mogućnosti zabave i jedno je od najboljih mjesta za doživljaj noćnog života Koh Samuija.
Ipak, jedno od mjesta koje svake godine posjetim je kultni Nikki Beach Club, smješten na zapadnoj obali otoka gdje odmor i zabava ljetuju zajedno.
Ovaj luksuzni klub na plaži nudi raskošan švedski stol, zabavu uživo, filmske projekcije… Mjesto privlači turiste koji traže živahan noćni život uz glazbu međunarodnih DJ-a.
Nikki Beach je svoj svjetski pohod započeo davno – kao Nikki Cafe, kad je to bio tek maleni vrt na adresi 1. Ocean Drive u Miami Beachu. Prostor je nastao u čast Nicoli Penrod, kćeri vlasnika i osnivača Nikki Beacha – Jacka Penroda, koja je tragično preminula nakon teške prometne nesreće.
Sa svojim glamuroznim ambijentom, ugostiteljstvom svjetske klase i ukusnim koktelima, ovaj ekskluzivni klub i na tropskoj tajlandskoj plaži moderno je mjesto koje ima sve potrebno za nezaboravnu noć.
Jednom je netko napisao: ‘Ne putujemo da bismo pobjegli od života, već da život ne pobjegne nama….’
C’est la vie!
Do čitanja,
Sandra Njavro
