Spisateljica Ana Dumančić, autorica popularnog romana ‘Pravi se da si normalna’, u svojoj se novoj kolumni osvrnula na razlike u lijepom i manje lijepom ponašanju u Turskoj, gdje živi posljednje dvije godine, i u Hrvatskoj, gdje je rođena. Ana sa suprugom, turskim neurokirurgom, posljednje dvije godine živi na dvije adrese, a njezina iskričava zapažanja, uvjereni smo, ako ništa drugo navesti će vas na dublje razmišljanje.
U Hrvatskoj ako aktivno ne pljuješ po državi i ne tražiš pravdu na društvenim mrežama nisi Hrvat.U Turskoj ako pokušaš vrijeđati državnog službenika ne gine ti zatvor. Kolektivna svijest je takva da se smatra da kad je nekoga ovlastila država ti ga moraš tretirati s poštovanjem kao da je predsjednik.
Nekidan čitam na Facebooku raspravu neslućenih razmjera nastalu povodom statusa jednog pomalo izgubljenog, a pomalo i dubioznog poduzetnika oko (ne)kompetentnosti jednog sudskog službenika s trgovačkog suda. Domaći senzacionalistički portal dao je dodatan vjetar u leđa tom suludom linču i potpuno očekivano rasprava se raspirila i proširila na opće vrijeđanje svih sfera hrvatskog javnog sektora.
U komentarima su razni samoprozvani vrhunski poznavatelji hrvatskog pravosuđa i prava i naravno ustava davali bezrezervnu podršku wannabe poduzetniku tako što su vrijeđali sustav, državu, a kasnije naravno i Sanadera, Tita, Tuđmana. Ta je masa neukih razularenih fejsbukovaca jednako neupućenom autoru statusa na taj svoj način davala podršku. Senzacionalistički portal je zadovoljno trljao ruke kako je rastao broj bijesnih komentara fejsbuk osvetnika koji su još dugo u noć kleli sudbu jer su se našli u ovoj prokletoj zemlji u kojoj ništa ne valja.
Sve mi se čini da smo upravo mi zemlja koja per capita ima najviše ogorčenih fejsbuk boraca za pravdu, jednakost i dobrostanje spremnih da se u svakom trenutku zauzmu za svakoga tko iz bilo kojeg razloga vrijeđa politiku, predsjednicu, premijera, a može i sudske službenike.
E pa toga u Turskoj nema. Ljudima ne pada napamet okrivljavati državu za vlastite životne neuspjehe. Državu doživljavaju kao majku koja ih je rodila. Državu se voli, za nju se živi i umire. Vrijeđanje države smatra se u najmanju ruku nepristojnim i nečasnim aktom. Slagao se ili ne slagao s režimom građanin je dužan poštivati državu, državne simbole, javne službe i demokratski izabranog predsjednika.
Svaki pokušaj huškanja na udruživanje u zločinačku organizaciju protiv sudskih službenika koji rade svoj posao idejnim začetnicima može donijeti par instant šamara od revnih građana i obavijesni razgovor u policiji, a ne popularnost u medijima.
Nećemo se zavaravati – novac je svugdje teško zaraditi, ali za to nije kriva ni država ni predsjednik, već svatko sam sebi. To što naš vrli poduzetnik umjesto da osmišljava proizvode i usluge i traži kupce piše statuse koje u nedostatku kapaciteta za napisati normalnu vijest prenose senzacionalistički portali nije problem države već pojedinca i njegove osobne motivacije. A taj stav nažalost je ugrađen u naš hrvatski DNK i teško ga je, ali ne i nemoguće izbrisati. Mora doći do promijene u svijesti da shvatimo da se za sve treba itekako potruditi. Ništa se ne događa samo od sebe. Mi tu lekciju nismo savladali i dok je ne savladamo mučit ćemo se i okrivljavati državu, vremenske neprilike, komunističku partiju i naravno Sanadera.
A dok naši muškarci kukaju po Facebooku kako im nije odobreno ime firme koje su si oni zamislili da je baš jako cool, ovi ovdje u Turskoj proizvode, traže klijente, smišljaju strategije i prodaju, prodaju i prodaju. Dan i noć ovi ovdje nekog đavla prodaju. Svi pa i sudski službenici imaju neke dodatne djelatnosti od kojih zarađuju. I stalno vrte ekonomiju i svi zarađuju. Upornost i fokus. Fokus na cilj. Što želim postići? Napraviti hejtersku vijest od neke nevažne administracije ili prodavati nešto što smo napravili?
Kad naučimo tu lekciju onda se više nećemo morati čuditi da nam je svaki drugi tekstilni proizvod uvezen iz Turske. Što smo mi glupi da ne znamo proizvoditi ručnike i plahte?
Fotografije: Instagram
Autor: Ana Dumančić
