Ah, Marrakech! Godinama je bio na mojoj listi želja i uvijek (ali baš uvijek!) kada bi bila korak do pakiranja kovčega nešto bi me zadržalo u Zagrebu. Ili su djeca bila premala, ili ih nije imao tko čuvati… I sada kad mi se za to ukazala prilika zahvaljujući genijalnoj ponudi Globtour Event-a umalo sam (opet!) ostala u Zagrebu. Telefon mi je zazvonio nešto iza pet ujutro. ‘Nazvali ste pogrešan broj’, promrmljala sam i mrtvo hladno prekinula poziv pa se još slađe ušuškala ispod popluna. Sreća da je taksist bio dovoljno uporan pa kad je za par minuta ponovio poziv s druge sam strane čula gotovo prijeteći glas: ‘Molim vas ne poklapajte mi slušalicu! Zar vi ne trebate vožnju do zračne luke?’ Blink!
Ono što se događalo sljedećih desetak minuta nalik je komičnim scenama iz starih ubrzanih filmova. S duboko urezanim crtama na licu od jastuka i natrpanim kovčegom potpuno nepotrebnih stvari jurili smo praznim gradskim ulicama i stigli toliko brzo da čak nisam bila posljednja. Bilo je još odlikaša.
Silno me razveselilo kad sam ugledala neka poznata lica koja su strpljivo čekala na ukrcaj u zrakoplov. Među njima i ono redatelja Krešimira Dolenčića, koji je putovao sa suprugom Anom, a za kojeg me vežu divne uspomene iz davnih 90.-ih. Toliko toga smo si imali za reći da smo pričali gotovo istodobno
Marrakech je čekao na nas! Toliko veličanstven da ga niti jedna slika ne može dovoljno lijepo prikazati, niti jedna riječ opisati. Bivšu marokansku kraljevsku prijestolnicu naprosto treba doživjeti.
Jer, grad je to prepun kontrasta, prirodnih ljepota i unikatnih znamenitosti koje već godinama ne silaze s lista želja mnogih putoholičara, hedonista i avanturista.
Shvatila sam to onog trenutka, nakon što sam nogom kročila na tlo marakeške zračne luke Menara i tijekom kratke vožnje ‘snimila’ prve vizure grada, a potom dobila priliku, prije odlaska u hotel, doživjeti najupečatljiviji dio grada – Medinu, koja je zbog svoje atraktivnosti i značaja na popisu svjetske baštine UNESCO-a.
Razgled džamije Kououbia i slikovitog staroga grada, grobnice Saadian iz 16. stoljeća te palače Bahia svakako su doživljaji za pamćenje.
U gradu u kojem živi više od milijun stanovnika najživlje bilo je u starom dijelu grada – Medini, koja je opasana s 19 km gradskih zidina i u koju se ulazi kroz gradske dveri Bab Agnaou.
Da, tu su me oni pravi znalci upozorili kako se muškarce ne smije gledati ravno u oči, jer oni taj kontakt tumače kao – pristanak. Ali, najbolje od svega je i to da ih se ne smije fotografirati jer bi im se time, kaže legenda, mogao ukrasti djelić duše.
Marokanci, poznati po cjenkanju, doznala sam, možda bi na to čak i pristali ukoliko bi uslugu pratila novčana naknada. Hm, nisam se na tu ‘avanturu’ odvažila premda me negdje ipak kopkalo koliko pojedinci cijene svoju dušu pa sam redom gnjavila, znane mi, ali i (ne) znane Hrvate da se okušaju u ulozi fotografa. Naravno, bez naknade.
U toj se ulozi iznimno talentiranom pokazala Lorena Plišo, moja zagrebačka prijateljica i supruga cijenjenog odvjetnika Davora Pliše, ali i moja nova prijateljica Renata Vojnić, regionalna direktorica Globtour Eventa, s kojom sam ‘kliknula’ na prvu, a s kojom me osim istog horoskopskog znaka, veže ista strast za šopingom i cjenjkanjem, ali i skitanjem i otkrivanjem najskrovitijih mjesta.
Nas smo dvije toliko pričale/uživale da se fotografiranja ‘morao’ uhvatiti njezin suprug Andrija, koji je naposlijetku otkrio, kako u njemu čuči istinski talent za dobru fotku; s puta se vratio sa svladanim vještinama administriranja na društvenim mrežama, onima na kojima bi mu mogli pozavidjeti i najiskusniji Influenceri. Hvala Andrija, bio si divan!
Ulice Marrakecha, marokanske prijestolnice kulture, naprosto su čarobne. Na njima se mogu svjetski putnici i putoholičari fotografirati s kraljevskom kobrom ili malim majmunom (nije mi palo napamet!), mogu kanom oslikati ruke (poželjela sam!), a u ovim ‘sokacima’ kupiti se može sve, od slatkih badema, raznih začina, suhog cvijeća magičnih boja za ljubitelje gina, raskošnih čajnika, čupova (jao, jedan neću nikada prežaliti!), Aladinovih svjetiljki, ali i čuvenog arganovog ulja (kupila!). Svi prodavači toliko su ljubazni da, ako se ‘posao’ dogovori kupce će počastiti čajem od mente. Za usporedbu, kod nas bi to bila – rakijica. Ali za puno veći posao.
U Maroku se godišnje proizvede oko 800.000 litara arganova ulja, a potrebno je 40 kg arganova ploda (sjemenki) za samo jednu litru. Prije nego su otkrivene kozmetičke blagodati arganova ulja ono se u marokanskim berberskim obiteljima koristilo za kuhanje. Danas nitko više, osim vrlo bogatih, ne koristi arganovo ulje u prehrani.
Cjenkanje je, naravno, bilo neizbježno, ali za kupovinu onog pravog, onog koje posjeduje certifikat, ta mi igra nije bila opcija pa je sada ono pravo u mom vlasništvu i dijelom moje beauty rutine.
Ne znam da li mi je bio ljepši prvi susret s Marrakechom ili prvo buđenje u marokanskoj prijestolnici, četvrtom marokanskom gradu po veličini koji zovu i crvenim gradom zbog prepoznatljivih građevina crvene boje, a gdje su službeni jezici arapski i berberski, gdje mnogi razumiju i francuski s obzirom da je Maroko neovisnost od Francuske stekao tek 1956. godine.
Pogled s moje hotelske sobe i terase pucao je na divne vrtove među kojima se smjestilo nekoliko raskošnih bazena. Bilo je tu i kupača koji su uživali u koktelima i istinskom hedonizmu.
Taj mi je dan nudio nekoliko mogućnosti; odlazak na cjelodnevni izlet u Essaouiru – grad vjetrova, na poludnevne izlete – dolinu rijeke Ourike ili, pak, odlazak u središte mode u Marrakechu, u vrt Majorelle i muzej s bogatom kolekcijom odjeće i modnih detalja poznatog francuskog modnog giganta Yves Saint Laurenta.
Grad Essaouira zvan još i ‘Grad vjetrova’ smjestio se na obali Atlantskog oceana, a udaljen je svega nešto više od dva sata vožnje od Marrakecha.
Ulice njegove medine (utvrđenog grada) ovjekovječio je Orson Welles u filmu ‘Othelo’, a istim sjenovitim uličicama hodali su Jimi Hendrix i Cat Stevens u vrijeme kada Essaouira postaje globalno mjesto hipi kulture. Danas, iako je grad postao turistički centar zadržao je svoj bohemski stil, male umjetničke galerije, radionice, muzeje, tradicionalne ulice šarenih boja, a filmski radnici ga jako vole pa su tako ondje snimani filmovi ‘Kraljevstvo nebesko’ Ridleya Scotta, ‘Aleksandar Veliki’ Olivera Stonea, a grad Astapor iz serije ‘Igre prijestolja’ zapravo je Essaouira.
Nije mi to bila laka odluka, priznajem. Ali naposljetku sam se odlučila istražiti luksuzniji dio Marrakecha. Tako me danas nimalo ne čudi zašto baš ovdje bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i supruga Carla Bruni često borave u rezidenciji koju im na raspolaganje ustupa kralj Muhamed VI. Ili, zašto je Madonna, kraljica popa, prije tri godine svoj 60. rođendan slavila upravo pod marokanskim nebom. Jubilej je obilježila moćnom arabijskom proslavom pod zvijezdama Maroka.
Unajmila je maursku palaču koja je pretvorena u boutique hotel, do zore partyjala na krovu i u stilu ušla u sedmo desetljeće. Soba u ovom hotelu stoji 350 dolara na noć, a Madonna je cijeli hotel iznajmila na tri dana.
Razgledala sam ga samo iz vana, ali sam zato partyjala u Hotelu La Mamounia, koji ove godine uživa laskavu titulu – najljepšeg na svijetu. I doista. Nešto luksuznije, elegantnije i grandioznije još nisam imala priliku doživjeti, a nije da nisam skitala po svijetu.
Hotel La Mamounia postoji od 1923. godine i tijekom postojanja se nametnuo kao jedan od najljepših u Marakešu.
Iako je renoviran 2009. godine, a tada su angažirali slavnog francuskog dizajnera interijera Jacquesa Garciju koji je tri godine radio s lokalnim marokanskim umjetnicima, prošle su se godine odlučili na jedan lagani facelift prostora.
Zasluge pripadaju pariškim arhitektima Patricku Jouinu i Sajitu Manku koji su zadržali njegov postojeći karakter, a dodatno su naglašene njegova elegancija i grandioznost.
Marakeška La Mamounia danas je simbol rafiniranog luksuza i raskoši. S pravom. Ime je dobio po vrtu koji je princ Mamoun u 18. stoljeću dobio od oca kao vjenčani dar.
Za golemi brižno njegovani vrt i danas kažu da je, bez obzira na vrhunske dizajnere, kuhare i menadžere koje okuplja hotel, njegov ponajbolji dio. Premda jedan od tri restorana u hotelu ima čak 3 Michelinove zvjezdice. Tako sam doznala da je Mamounia za Marakeš ono što je Louvre za Paris.
U hotelskom lobiju, u kojem je Alfred Hitchcock nekoć snimio nekoliko scena za film ‘Čovjeka koji je previše znao’, atmosferu čine diskretna rasvjeta i ambijentalna glazba.
Jedan je apartman u hotelu čak nazvan po Winstonu Churchillu, gostu koji se ovdje redovito vraćao. U hotelu su odsjedali (i vraćali se!) mnogi bogati i slavni, od Charlieja Chaplina do Micka Jaggera, Sharon Stone, Gwyneth Paltrow, Adrien Brody, Jennifer Aniston, Orlando Bloom, a za našeg boravka ondje je bio i Harrison Ford.
Neki su doduše pomislili da je istodobno i gost hotela holivudski glumački velikan Robert De Niro jer mu zagrebački odvjetnik Davor Plišo neodoljivo nalikuje, pa su ga samo mjerkali iz prikrajka.
Ta nas je činjenica beskrajno zabavljala dok smo zahvaljujući našoj maloj ‘hrvatskoj delegaciji’ uz bazen uživali u ginu s domaćim potpisom – Luftbremzer, koji je već osvojio brojne hedoniste. Samo mu je ime već, čini se, odredilo sudbinu.
Naime, Luftbremzer u starom zagrebačkom slengu opisuje zgubidana i bonvivana, neodgovornog mladića koji se uglavnom brine za vlastite užitke. Domaća je publika Luftbremzer upoznala kao prvu hrvatsku destileriju gina koja je pokrenula crowdfunding kampanju, kao jedan od začetnika hrvatske scene craft destilerija gina.
Tu mi je sinulo da se iz Maroka ne smijem vratiti bez dekorativnih ‘dodataka’ za svoj omiljeni ‘kućni’ koktel – gin & tonic.
Ok, gin ću kupiti u Zagrebu, na njihovom web shopu, ali kako odoljeti romantičnom okusu pupoljaka i latica ruža koje se nude na ulicama? Kući sam se vratila s punom vrećom svega. Doslovce.
The Majorelle Garden
I tako sam se lagano omamljena gradom, afričkim mirisima i ginom uputila u vrt Majorelle, koji je dizajnirao francuski umjetnik Jacques Majorelle davne 1924. godine tijekom kolonijalnog razdoblja kada je Maroko okupirala Francuska.
Od 1980. godine vrt se nalazi u vlasništvu svjetski poznatog dizajnera Yves Saint – Laurenta i njegovog dugogodišnjeg partnera Pierra Bergea, a danas njihovih nasljednika.
U srcu vrta sedam godina kasnije izgradila se i vila, koja je kasnije postala dom Laurenta i Bergea, a koji su cijeloj kući dali novi izgled i spasili je od propadanja. ‘Berbersko’ plava boja vile toliko je specifična da i danas nosi Majorelleovo ime.
A u vrtu, gdje dominiraju bugenvilije, a pojedini kaktusi veći su i od palmi, nalazi se i muzej, u čijoj sam kolekciji razgledala skupocjeni sjevernoafrički tekstil iz Saint – Laurentove osobne zbirke, kao i razne keramike, nakit i umjetničke slike Majorellea.
U neposrednoj blizini nalazi se i ružičnjak po kojem je 2008. godine razasut pepeo slavnog kreatora prema njegovoj posljednjoj želji.
Posebna nijansa podebljane plave boje koju je u velikoj mjeri koristio u vrtu Jacques Majorelle, dobila je ime po njemu – bleu Majorelle.
Muzej, koji je smješten u tipičnoj marokanskoj kući okružen je egzotičnim biljem te slavi upravo ono što je i sam Yves Saint Laurent, između ostalog, slavio – berbersku kulturu.
Naravno, u maniri prave Influencerice, jer prethodno sam čula da u tom vrtu nastaju najljepše fotografije na Instagramu, stigla sam u ljubičastoj haljini koju potpisuje Kristina Burja, koja stoji na čelu popularnog domaćeg brenda Krie Design.
Nije dugo trebalo da mi priđe markantni francuski (fashion!) fotograf – gle slučajnosti, šarmantno pohvali moju haljinu, a izgled usporedi s onim slavne Sarah Jessice Parker.
Ok, brzo sam mu jednako šarmantno objasnila da slavna glumica samo glumi kolumnisticu, te kako sam ja u stvarnom životu – kolumnistica koja se glumom bavi samo kad to od mene zahtjeva neka životna situacija, i da nas to dubinski razlikuje. U šetnji vrtom brzo smo prešli na drugu temu. A pala je i ponuda zbog koje ne žalim.
U tom kratkom, neobaveznom razgovoru, ispričao mi je kako postoji trenutak u dana kada pod određenim kutom svatko tko se slika ispred muzeja na fotografijama će izgledati kao da mu je odjeća plave boje.
Pomislila sam na sekundu kako je riječ o nekom lošem ‘uletu’, ili da se frajer fura Davida Copperfielda – najpoznatijeg mađioničara na svijetu, ali kako su nas do tog trenutka dijelile minute dalo me se nagovoriti. I to dosta brzo.
Danas u vlasništvu imam nekoliko fotografija na kojima poziram u ljubičastoj haljini i još više onih na kojima mi je haljina čuvene ‘berberski’ plave nijanse.
A da, nalazim se i na fotkama brojnih turista koji su očito mislili da sam neko ‘slavno lice’ pa su se nagurali iza francuskog fotografa i photo session ovjekovječili svojim mobitelima.
Posljednji dan bio je rezerviran za dvadesetminutni trening vožnje quadovima, uzbudljivu avanturu po predjelima Maroka.
Jedinstven način otkrivanja skrivenih čara Maroka svakako je bilo i jahanje deva u jednoj od najvećih marokanskih oaza koja je prepuna beduinskih sela, ali i luksuznih rezidencija bogatih Marokanaca.
S Marrakechom sam se pozdravila prije ulaska u zrakoplov gdje smo Krešimir Dolenčić i ja pronašli ( to možemo samo mi!) omanji zidić, ‘parkirali’ se na njega i ondje zapalili posljednju afričku cigaretu.
Podsjetio nas je na Ribnjak, onaj preko puta noćnog kluba Papagaj koji sam kasnih 90.-ih vodila s još nekoliko entuzijasta, a gdje smo pričali (i osmišljavali!) razne projekte koji su obilježili te bezbrižne godine.
Pao je i dogovor da nastavljamo tamo gdje smo davno stali i ušli u zrakoplov s divnim idejama koje ćemo (znam da hoćemo!) realizirati, i na njima zahvaliti inspirativnom Maroku.
Do čitanja,
Sandra Njavro
Foto: Cover Style/anonimni francuski fashion fotograf
