Kišno i sumorno nedjeljno predvečerje. Upravo sam sjeo za kompjutor da pogledam on line vijesti kad me je moj mlađi 10 – godišnji sin, ozarenog lica i osmjeha od uha do uha pozvao da dođem vidjeti ‘nešto sjaaajno na televiziji..’ Kad sam ga pitao o čemu se radi, samo je rekao: ‘Ma tata, svi smo tamo..i ti, i ja i Mark, (stariji brat) i onaj tvoj frend kaj svira saksofon..’ I dalje ne kužeći ništa, ostavio sam svoj radni stol i došao do televizije… snimka koncerta Igora Geržine, od prije 6 mjeseci. Da, radilo se o sjajnom koncertu Igora Geržine u kazalištu Komedija početkom ožujka na koji sam poveo svoje sinove kako bi uživali u stvarno sjajnom bendu i fenomenalnom Geržini, koji je možda i najbolji sax player na ovim prostorima. Istovremeno, gledajući i slušajući sjajne izvedbe točno sam osjetio u sebi onaj feeling koji me je i tada prožimao, neki osjećaj nesigurnih vremena, čudne tjeskobe u zraku..
Upravo tada pojavili su se ozbiljnije brojke korone u susjedstvu, i tek jedan ili dva pozitivna pacijenta kod nas. Uživajući u virtuoznosti Geržine već tada sam razmišljao kada ću moći opet ići na neki koncert? Italija je već ulazila u ozbiljnu krizu i rasap COVIDA 19, a cijeli svijet je zagazio u globalnu pandemiju. Tko bi uopće pomislio što nas sve čeka u danima koji su slijedili; od ‘lockdown-a’ do potresa, kaosa oko nas kao i na cijelom planetu.
Prošlo je od tada skoro punih 6 mjeseci. I od divnog koncerta kao i od momenta kada smo ušli u prvobitni ‘lockdown’ suočeni s nepoznatim i vrlo opasnim korona virusom. Upravo tu negdje je i zagrebački potres dobro prodrmao metropolu i porušio tisuće starogradskih tavana i oštetio pročelja kuća. Sve u svemu, gledajući unazad, to su bila istinski stresna vremena, obojena nepoznanicama, strahom i nesigurnošću.
I evo nas 6 mjeseci kasnije. Život se vratio u naš grad. Cijela zemlja je stala na noge već početkom ljeta, i usprkos činjenici da COVID 19 i dalje hara i diktira velikim dijelom našim životima, ljudi čak i sada, kada broj infekcija raste i pune se bolnički kapaciteti, ne žele više nikakav ‘lockdown’ ili ne daj bože – karantenu. Svi nekako želimo vjerovati da neće baš nas zahvatiti infekcija, a ako se to i desi da će proći nekako bezazleno, uz neki manji diskomfort, možda neku temperaturicu ili pokoje kašljucanje. I idemo dalje.
Istovremeno, kad razgovaram s kolegama u bolnicama koji se direktno bave hospitaliziranim pacijentima oboljelim od COVIDA 19, bolest ne zvuči nimalo bezazleno. Teške upale pluća, promjene na krvožilnim strukturama, glavobolje koje traju unedogled, dugotrajna malaksalost, gubitak apetita, depresije.. Svi oni koji razviju teške respiratorne probleme i završe na respiratoru, postaju vitalno ugroženi i mogućnost smrtonosnog ishoda rapidno raste. S druge pak strane, danas znamo puno više o mogućnostima terapije. REMDESIVIR, plazma, dexamethason.. Terapijski pristupi zasigurno su neusporedivo bolji i definiraniji nego što je to bilo prije 6 mjeseci i za očekivati je da će ih biti svakim tjednom i mjesecom sve više.
Za očekivati je da će i vakcina uskoro biti registrirana i omogućiti zaštitu najugroženijih dijelova populacije, medicinskog osoblja.. Nekako želim vjerovati da, bez obzira na zastrašujuće brojeve koji sad pogađaju i Hrvatsku, kao i cijelu Europu, ćemo relativno brzo stati ovom ludilu na kraj. Da, hoćemo sigurno. No, isto tako je sigurno da to neće biti danas – sutra, ali ni za par mjeseci. Bit će i više nego sjajno ako zaustavimo pandemiju krajem proljeća ili u ljeto 2021.. I tada polako vratimo svijet u neku novu, pametniju i odgovorniju kolotečinu nego sve ovo do sada.
Bitno je ne previše se opustiti do tada. Koliko god to čudno zvučalo, ali zaštitna maska stvarno glavu čuva. Zatim distanca i izbjegavanje bliskih kontakata, uporno dezinficiranje ruku ali i predmeta koji su dio nas; mobitela, laptopa, torbica.. Sve ono što smo tako rigorozno radili u prvobitnom ‘lockdownu’, sad treba činiti još više, češće i ne opustiti se.
U našoj klinici uveli smo uistinu sve mjere predostrožnosti. Dezinfekcija na ulasku u zgradu, mjerenje temperature, strogo nošenje maski svih pacijenata koji ulaze u ustanovu te testiranje baš svakog pacijenta koji ide na operacijski zahvat PCR testom za COVID 19. Instalirali smo i najsuvremenije AIRGUARD sustave za sterilizaciju zraka u operacijskim salama, te uveli ON-LINE video konzultacije. Usprkos svemu tome svjesni smo da se virusom zaražen pacijent ipak može provući kroz sve te mjere te smo uveli i smjenski rad, kako bi omogućili kontinuirani rad poliklinike ako se tako nešto desi.
Ono što je meni fascinantno, ali ne i iznenađujuće, je da ljudi i dalje žele pomladiti svoje lice, promijeniti izgled nosa, ili pak povećati grudi, bez obzira na ovu globalnu svjetsku krizu koja je pogodila cijelu planetu. U stvari, možda čak i više sada nego prije. Ta iskonska želja da izgledamo i osjećamo se čim bolje čuči negdje u svakom od nas, i rijetko da joj nešto može stati na put, što najbolje pokazuje činjenica da su estetske ustanove počele raditi punom parom onog trena kad je završio ‘lockdown’.
Potrošnja raznih filera i botoxa skočila je za nekoliko puta, a razni tretmani lica i tijela bukirani su mjesecima unaprijed. Dolaskom jeseni vraćaju se i svi oni estetski zahvati koji nisu idealni za vrijeme ljeta; od VASER liposukcija, do FACE LIFTINGA, kemijskih peelinga, a često dame u poodmaklim godinama žele upravo sada ‘iskoristiti’ vrijeme kada ionako treba izbjegavati ljude, da obave svoj željeni zahvat pomlađivanja lica. Ili tijela.
Postoperacijsko vrijeme oporavka koje traje kojih tjedan ili dva, ovisno o vrsti operacije, puno im je lakše sada i organizirati i ‘podnijeti’ kada znaju da je ionako poželjno biti dalje od svih, u nekoj svojoj izoliranoj intimi, te zatim dočekati nove izazove koje život danas nosi s novim, mlađim i svježijim izgledom.
Kako god bilo da bilo, polako postajemo svi svjesni suživota s virusom, suživota sa svim nedaćama koje su nas snašle, i činjenicom da se, uz malo pameti i discipline, možemo nositi sa svime, te da život jednostavno i nezaustavljivo ide dalje.
I baš neki dan sam, završivši s operacijskom programom, u malom parku iza naše klinike, čuo prekrasan glas Josipe Lisac koja je imala svoj koncert uživo, u vrtu Likovne akademije. Otišao sam do akademije i poslušao par pjesama jedinstvene Josipe Lisac koja je bila u sjajnom raspoloženju. Vrt pun ljudi, ali na pristojnim distancama, svi sa maskama, svi uživaju u njezinoj glazbi, svi svjesni nove realnosti, ali i činjenice da će i to prije ili kasnije, biti iza nas.
Napisao: Prim.dr. Siniša Glumičić
Foto: privatni album/Instagram
