Marilyn Monroe je najveća ikona Hollywooda svih vremena i najkorišteniji lik u popularnoj kulturi koju su mediji i svijet filma poistovjećivali s priglupim plavušama koje je igrala. Prpošna Marilyn Monroe bila je svedena na svoj seksepil i glamur, iako je njezina privatnost obilježena tragedijom, melankolijom i nesrećom, ali i tajnim obrazovanjem koje se kosilo s medijskom ličnosti koja će definirati idele ljepote.

Obožavana od samih početaka karijere, Monroe je rođena kao Norma Jean Mortenson. Iako uvijek nasmijana u javnosti, Marilyn Monroe je bila oličenje tragedije. Odrasla je bez oca, sa samohranom majkom koja ju je fizički zlostavljala zbog svojih duševnih problema. Majka koja bi redovito bila na liječenju, Normu Jean ostavljala skrbnicima, da bi se djevojka već sa 16 godina odlučila se udati prvi put. Bilo je to za pet godina starijeg policajca Jamesa Doughertyja. Nesretno. Kao i u dva nadolazeća braka s Joeom di Maggijem i Arthurom Millerom. 

 Prvi brak maloljetnice značio je i napuštanje srednje škole što će utjecati na njezin intelektualni razvoj. Nedostatak formalnog školovanja od nje je stvorio divu gladnu znanja. Za života je bila neviđena senzacija. U velikom ekonomskom i kulturnom procvatu nakon 2. svjetskog rata,  djevojka iz susjedstva postala je traženo ime. No tek je poslije smrti postala gotovo svetačka ikona. Zbog tipskih uloga Marilyn je smatrana – glupačom, dok je privatno bila intelektualka koja je bježala od kamera da bi pohodila predavanja i čitala Jamesa Joycea.

Podvojena ličnost

Godinama nakon smrti, njezin je lik zapravo istaknuo Andy Warhol koji je video da je Monroe u svijesti publike bila objekt požude. Marilyn Monroe je bila primjer osobe sa sindromom Doktora Jekylla i Gospodina Hydea, kakvom je opisuje Bernard Comment, urednik njezine posmrtne zbirke ostavljenih pisama i pjesama. Comment govori o njezinoj podvojenoj osobnosti na tragu profesije: javnoj i privatnoj, glumljenoj i izvornoj. Marilyn Monroe, Sugar Cane ili Zelda Zonk, kako se ponekad potpisivala, tijekom života bila je marioneta svijeta zabave do mjere da su od nje umjetno stvorili sretnu i ozarenu osobu kakvu znamo s fotografija.

Plavuše ne smiju čitati

 Plavokosa zavodnica pred kamerama je stoga uvijek igrala ulogu ‘glupe plavuše’, a publika i suradnici podjednako su je gledali i izvan seta. Ovu stigmu može zahvaliti ulogama u Volimo se (Let’s Make Love), Sedam godina vjernosti (A Seven Year Itch) i Muškarci više vole plavuše (Gentlemen Prefer Blondes). No izvan Hollywooda, Monroe je bila melankolična žena sklona samoanalizi, samokritici i uživanju u plodovima uma i riječi nekih od najvećih književnika svih vremena. 

 Kada se ne bi smješkala za medije i obožavatelje, vrlo privatna Monroe čitala bi i vodila bilješke kada bi joj misli zapele za filigranske riječi ili fascinantne trenutke kakve je mogla primijeniti na svoj život. Od adolescentske je dobi bilježila svoja razmišljanja, počevši od dnevničkih zapisa o praktičnom braku koji ju je spasio od udomljavanja kod nekih od brojnih skrbnika, bilješki s predavanja u večernjoj školi, pjesama, komenatara na scenarije, osvrta na ljubav, slavu i svoje psihoterapije.

Knjige koje je čitala prelazile su granice beletristike; Marilyn je bila politički osviještena, posebno kada se radilo o pravima žena i rasnih manjina u Americi, što će potvrditi spašavanje Elle Fitzgerald od rasnog sukoba. A brak s ljevičarom Arthurom Millerom bio je dodatna motivacija da je FBI i CIA počnu promatrati kao potencijalnu prijetnju.

Skrivena knjižnica

U knjižnici je nakon smrti ostavila četiri stotine knjiga, od klasika poput Dostojevskog, Miltona, Whitmana do njezinih suvremenika, uključujući Ernesta Hemingwayja, Samuela Becketta, Jacka Kerouaca, Ralpha Emersona, biografije Abrahama Lincolna, do djela Jamesa Joycea. Veliki je utjecaj predstavljao Arthur Miller – muškarac koji se smatra njezinom ljubavi života. Istovremeno dok je pisao, ona je glumila. Monroe je radila s velikim Leejem Strasbergom, tvorcem Metode – vještine metodološke glume kakvom su se služili Marlon Brando i Al Pacino, a danas Daniel Day Lewis, Robert De Niro ili Kate Winslet. Ova metoda temelji se na umijeću improvizacije koje je vježbala čitajući Uliksa Jamesa Joycea, odnosno posljednji dio romana pisanom u ženskom licu. 

 Tijekom snimanja promotivnih fotografija 1955. godine, fotografkinja Eve Arnold uhvatila ju je krišom  dok čita Uliksa dok je pripremala set za promotivne snimke.

Godine 1960. u razgovoru s francuskim novinarom Georgesom Belmontom prisjetila se početaka karijere kada: ‘Nitko nije mogao zamisliti što sam radila kada nisam snimala jer me ne bi viđali po zabavama ili premijerama. Jednostavan je razlog: pohađala sam školu! Nikad nisam završila srednju školu i stoga sam pohađala večernju nastavu UCLA jer bih danju igrala male uloge. Pohađala sam predmete iz povijesti književnosti i povijesti ove zemlje, a tada sam i počela puno čitati djela divnih spisatelja.’

Iako se borila s disleksijom, neumorno je pohađala predavanja na UCLA i maštala je o velikim ulogama u adaptacijama klasika Shakespearova Romea i Julije, odnosno Macbetha, pri čemu joj je pokušao pomoći prijatelj Marlon Brando. Monroe je s  Brandom htjela pokrenuti produkcijsku kuću koja bi joj omogućila da zaigra u ulogama koje nisu stereotipne, naivne plavuše. Ni sam zavodnik Brando za njezina života nije bio upoznat s njezinom skrivenom strasti što će potvrditi njegovo zaprepaštenje na crvenom tepihu 1955. godine na premijeri filma The Rose Tattoo. Glumac nije očekivao da će plavokosa glumica reći da proučava Joycea ne bi li se udubila u svoje likove.

I od Millera bi dobivala malo podrške jer ju je smatrao intelektualno inferiornom, što je on pak zabilježio u svojim dnevničkim zapisima koje je Marilyn u jednom trenutku otkrila, a to je na njoj ostavilo dubok trag. Nakon smrti, Miller je napisao: ‘Da je preživjela, morala bi biti ili još više cinična ili još više izmaknuta iz stvarnosti no što je bila za života. Umjesto toga, bila je pjesnikinja s ugla ulice u pokušaju da recitira masama koje su je povlačile za odjeću’.

Psihoterapija 

Zbog svojeg je emocionalnog stanja Marilyn posjećivala psihoterapeute koji su joj preporučivali bliski suradnici. Najviše ju je mučio manjak razumjievanja producenata i redatelja za njezin izražaj i želje za daljnju karijeru. Godine 1961., napisala je pismo mentoru Leeju Strasbergu u kojem dijeli planove o osnivanju vlastite produkcijske. Upravo je samostalnim projektom htjela uzvratiti udarac za kontrolu i iskorištavanje prethodnih godina u Hollywoodu. Ali stanje joj je bilo neupitno kaotično: počela je govoriti o postupcima poput samoubojstva, smrti i osami.

U to vrijeme Marilyn počinje čitati Sigmunda Freuda kako bi si sama pokušala pomoći. Najviše bi je fascinirala njegova pisma. I sama je pisala o nedostatku slobode, nerazumijevanju okoline, što ju je konačno dovelo do izolacije od ljudi. Tih je dana čitala tek objavljenu knjigu Let iznad kukavičjeg gnijezda Kena Keseyja. Ovo je djelo pronađeno pored nje na dan njezine smrti, 5. kolovoza 1962. kada je preminula pod nerazriješenim okolnostima, iako je službena informacija upućivala na samoubojstvo.

Na dan smrti, prijatelj Marlon Brando izjavio je: ‘Svi su prestali s radom. Isti se izraz, ista misao na svim licima mogla vidjeti: “Kako se djevojka takva uspjeha, slave, mladosti, s toliko novca i s takvom ljepotom… može ubiti?” Nitko to nije mogao razumjeti jer sve to svi žele i ne mogu vjerovati da život Marilyn Monroe nije bio važan, odnosno da joj je život bio negdje drugdje.’

Najveću filmsku ikonu toplim su riječima otpratili mnoge legende klasičnog Hollywooda, no možda je ipak zanimljivije pročitati riječi koje je predivna glumica ostavila iza sebe:

‘Ponekad ne mogu podnijeti ljudska bića. Znam da se nose sa svojim problemima kao i ja, ali jednostavno sam premorena. Jednostavno me umaraju pokušaji razumijevanja.’

Foto: Instagram